ALEKSANDROVAC – Tri generacije Grgića u Aleksandrovcu kod Laktaša su muzičari, svirači i graditelji žičanih muzičkih instrumenata. Sada ovu tradiciju čuva Radenko Grgić, poznat po nadimcima Dule i Tomba, majstor na primu i gitari.
“Nisam odavno zasvirao, odvratili me drugi poslovi i obaveze. A nema više ni muzičara ni seoskih orkestara kao nekada. I još nešto da vam kažem: i kada bismo se sastavili, nema više ko ni slušati našu svirku”, požalio se Tomba, sa sjetom podsjećajući na neka druga, davnašnja i, svakako, bolja vremena.
“Za mene su bila bolja, svirali smo i pjevali, a na zlo nismo pomišljali. Sada su se u ljude i narod uvukli prokletstvo, mržnja i zavist. Svako se tuđem zlu veseli više nego svome dobru. A kada je tako, pjesma je u drugom planu”, opisuje Grgić sadašnju društvenu situaciju i status muzičkih zaljubljenika u zlu vremenu.
Ipak, da se vratimo na priču o njegovoj porodičnoj tradiciji… Ona je mnogo svjetlija i ljepša od već pomenute sadašnjice viđene Radenkovim, Dulinim ili Tombinim očima. Njegov otac Ranko, stric Branko i djed Rade bili su svirači.
“Djed je svirao dvojnice, a otac i stric tambure. Imali su svoje orkestre. Pričali su, to dobro pamtim, da su Branko i Ranko, sa kojima je sviralo još sedam tamburaša iz Laktaša, primaša i basista, a među njima profesor Ostoja Gvozderac iz Bakinaca, 1958. godine pobijedili na takmičenju u Banjaluci. Kasnije su nastupali i u Narodnom pozorištu”, pohvalio se Tomba muzikalnim precima.
Sreli smo ga u Gornjim Bakincima. Sa Stojanom Milanovićem Ćokom štimao je žice na primu.
“Popustile su, trebalo bi ih malo zategnuti i uštimati. Prim je dobar, kvalitetno izgrađen, a kada se instrument dobro ili loše napravi, svejedno, on takav ostaje i nema tu mnogo filozofije niti popravke. Važno je da je drvo staro bar 50 godina i da je graditelj dobar”, priča Grgić, majstor i za nekoliko drugih zanata, po čemu je poznat u laktaškom kraju.
“Udaram u zemlju i pumpe za vodu u lijevčanskim selima. Svima voda treba, velike su vrućine i suša je počela. Čim svane eto nekoga, pita za pumpu i vodu. Nikome se ne čeka. Kaže, žedna stoka, treba vode – a ja ne mogu na sve strane istovremeno stići. Kada malo vremena uhvatim, a to će biti uskoro, zatvoriću kapiju, uzeti dlijeta u ruke i završiti započete instrumente, kako bih što prije mogao zasvirati za svoju dušu”, planira Radenko Grgić skorašnje poslove, odlučan da češće zasvira, a sebi i svojoj duši zadovoljstvo učini.
On je sagradio mnogo žičanih instrumenata, ni broja im, kaže, ne zna. Sada kod kuće ima dvije nezavršene tamburice. I one će se uskoro oglasiti.
Nego otkud nadimak Tomba, upitasmo Radenka Grgića, jer nam je to intrigantno, bez obzira na to što možda nema veze sa muzikom i tamburom. Uostalom, po imenu Radenko, ispisanom u ličnim dokumentima, njega niko ne poznaje, osim uže rodbine.
“Ima to veze sa umjetnošću, možda i sa muzikom. Nekada je svjetski šampion u skijanju bio snažni Italijan Alberto Tomba. U njegovim pobjedama na zaleđenim stazama bilo je i umjetnosti. Između štapova je prolazio kao da svira najljepšu melodiju. Moji vršnjaci davno su nešto slično prepoznali u meni. Za seoske poslove, a naročito za udaranje cijevi u zemlju, kako bih dokučio vodu, treba snaga, a za sviranje vješti prsti i umjetnička duša”, malo opširnije, ali zanimljivo, lijevčanski Tomba poredi sebe i Tombu iz Italije.