Orkestar Milenka Majkića zove se „Rapten-duo“ koji je u konkurenciji nekoliko predloženih naziva, ipak pobijedio. U najužoj konkurenciji bili su Aspirin, Brufen, Paracetamol i Andol. Nekada je orkestar imao naziv „Tajna veza“, ali je od toga odustao, jer, kako kaže, ni veza više nije kao što je nekad bila.
Niko meni nije platio da ga reklamiram analgetike, povjerio nam se Milenko Majkić, najpopularniji svirač i pjevač u Lijevču a ni u Potkozarju odavno nema konkurencije.
„Pjesmom liječim dušu, to mi je osnovna zadaća koju sam davno sebi postavio i, nadam se, uspješno položio. Nisam bio naročit đak u školi ali sam na pozornici, pod šatorom, na zabavi, svuda gdje se narod okuplja, davno diplomirao,“ uvjeren je Majkić. On duže od 30 godina svira na narodnim svetkovinama.
„Sjećam se masovnih ispraćaja u JNA, kada su cijelo selo i brojna rodbina pratila regrtuta. Vojničke pjesme pamtim jer sam najviše para od njih zaradio. Kasnije su se sve češće počeli slaviti rođendani, punoljetstva, godišnjice braka a pojedinci su pozivali muzičare i na jubileje razvoda, završetak kuća, otvaranje fabrika, krsne slave i naravno, rođenja,“ nabraja Milenko Majkić, razloge za slavlje, muziku, pjesmu i veselje.
Od svirke odavno solidno živi, ali ni poljoprivredu nije zapustio. Na rijeci Maturi u rodnom selu Mokreš, izgradio je vikendicu, gdje često boravi.
„Tu imam najbolju inspiraciju za pjesme i muziku. Znam više od hiljadu pjesama a neke smišljam na licu mjesta, zavisno od atmosfere, raspoloženja gosti. Kada se neko razmaše novčanikom i počne da kiti harmoniku, tada imam najbolju inspiraciju a stihovi lete kao kapi kiše na pljusku,“ opisuje Majkić svoju poetsko-muzičku inspiraciju i dugogodišnju zanimaciju. Loš period, kada je harmoniku češće držao o klinu ili u kutiji, bila je epidemija korone. To je bilo gore nego u ratu, priča, kao da se ispovijeda naš sagovornik.
„U ratu se ginulo ali i pjevalo. U koroni, ko je pjevao, taj je kaznu zaradio. Loše bilo, ne ponovilo se“, kaže, i nastavlja priču, mada napominje da, u svakoj prilici više voli svirati i pjevati nego pričati.
„ Svirka, pjesma i muzika su najbolji lijek za napaćeni, prevareni, uplašeni narod. Kada zasviram, tada se loše zaboravlja i narod ustaje, veseli se, igra, zabavlja se… To su trenuci koji su nekada bili naša svakodnevica, a sada su dani sumorni, narod zabrinut a veselja prilike da se opuste i na kratko, na jedan dan ili veče, zaborave sve jade i nevolje koje ga opterećuju,“ riječima nam je Milenko Majkić odslikao svoje stavove i zapažanja.
Muzičke pozornice
Milenko Majkić, nastupao je na različitim, često improvizovanim pozornicama. To su scene seoskih domova, drvene daske na stubovima, zaprežne i traktorske prikolice, balkoni, stolovi i klupe pa čak i čamci na vodi.
Za darežljive, kada se treba mašiti za džep i zakititi harmonikaša, više smatra sirotinju nego bogataše. Za to Majkić ima jednostavno objašnjenje.
„Da su bogati dijelili imetak sa drugima, čak i muzičarima, ne bi bili bogati a da je sirotinja škrtarila, nebi bila sirotinja.“
Milan Pilipović