GRADIŠKA – Prije pola vijeka, zajedno sa kćerkom Spomenkom, tada trogodišnjom djevojčicom koja je u zabavištu u Njemačkoj dobila zadatak da poreda puzle, Uroš Opačić, porijeklom iz Suvaje kod Bosanske Krupe, tada bravarski radnik u ovoj zemlji, spoznao je suštinu slagalice, zagonetke koja zahtijeva strpljenje i snalažljivost.
Spoznao i zavolio.
Sada u Rezidenciji “Bakić” u Gradišci, gdje zajedno sa suprugom Štefanijom boravi nekoliko godina, svakodnevno sastavlja puzle i pravi velike slike.
Okačene su u hodnicima, predsobljima, restoranu, dnevnom boravku… Svuda su na pogledu njemu i drugim stanarima, gostima i osoblju ove ustanove. Svi su zadivljeni Uroševom vještinom i upornošću.
Uroš bi želio cijelu svoju sobu, umjesto tapetama, izlijepiti puzlama i motivima rodnog kraja.
U posebnoj prostoriji, gdje smo sa njim razgovarali, Uroš, od 1.500 puzli, raspoređenih na nekoliko stolova, sastavlja sliku grada i ulice sa kočijama, konjima, prolaznicima, zgradama i plavim nebom.
“Koliko treba vremena da sve ovo sastavite u cjelinu, u sliku”, pitamo.
“Ah, najmanje mjesec dana, možda i više”, odgovara, pažljivo birajući puzle iz zasebno razvrstanih sektora.
“Nikada se ne može predvidjeti koliko će posao potrajati. Ja nigdje ne žurim. Imam na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta. Radim svakodnevno po nekoliko sati. Vid mi je oslabio, to je problem. Ipak, ne odustajem niti me to nervira. Jedino je moje slaganje sporije nego prije, ali, dobro je opet”, objašnjava nam Uroš Opačić, ne praveći pauzu dok razgovaramo. Istrajan je, bori se da ne izgubi misao, poremeti plan.
“Kako je to interesovanje počelo, kako je to zavolio”, insistiramo na pojašnjenju interesovanja, pomenutog na početku ove priče.
“Davno je to bilo”, odgovara, odmahuje rukom, i poslije kraće pauze, zaokupljen rasporedom puzli, na slici koju danima sastavlja, odgovara:
“Ma nisam ja znao šta je to, kakva je to igra. Kada je moja kćerka došla iz vrtića, kaže: Tata, idemo nešto kupiti. Šta da kupimo, pitam, a ona veli: Pokazaću ti. Otišli smo istog dana, ušli u veliku prodavnicu, na odjel igračaka. Ona je pokazala šta trebamo kupiti, stavila prstić na kutiju sa slikom, za koju nisam znao šta je, čemu služi.”
Kada su Uroš i njegova kćerka Spomenka došli kući, raspakovali kutiju, tek tada mu ništa nije bilo jasno.
“Moja Spomenka, imala je možda tri i po godine. Otvorila je najlonsku vrećicu iz koje se prosulo stotine dijelova. Ona mi je pokazala šta i kako treba da radimo. Naučila je to u vrtiću. Ja nigdje prije toga nisam imao priliku da to vidim. Ni kao odrastao, a pogotovo u djetinjstvu. Ja sam se u mome Podgrmeču nekad igrao kamenjem na potoku. Ali, to su bila druga, drugačija vremena”, priča osamdesetogodišnji Opačić.
Poslije prvih uspješno sastavljenih puzli, znatiželja je tjerala Uroša i njegovu kćerku da nastave, da kupuju sve veće kutije sa puzlama.
“Spomenka se time zanimala još neko vrijeme, dok nije pošla u školu, ali ja sam nastavio da se igram. Tada nisam imao dovoljno slobodnog vremena, trebalo je raditi i zarađivati, ali, kada god dospijem, ja sam redao puzle. Nisam išao u kafanu ili trošio vrijeme na besmislice, nego se zanimao puzlama”, iskreno opisuje Uroš svoje interesovanje koje je davno preraslo u strast.
“Dosadi li vam sve ovo, nervirate li se ako zagubite koju puzlu ili je dugo, u hrpi, ne možete pronaći”, pitamo, podstaknuti sitnim puzlama svuda oko Uroša, po stolovima, foteljama, policama…
“Nije mi dosadilo. To ja radim polako. Znam sve gdje se koja nalazi, kako treba uklapati… Kada postavim jednu puzlu na njeno mjesto, to me veseli, a kada završim cijeli posao, to je praznik za mene, radost. Srećan sam. Kada čovjek hoće nešto napraviti, treba se i potruditi.”
Na našu molbu, Uroš je nakratko prekinuo slaganje puzli da bi nam pokazao svoje ranije radove. O svakoj slici, posebno o zimskoj idili koju je skinuo sa zida i iznio vani, da bolje vidimo, o motivima na njoj, zanimljivim detaljima, utrošenom vremenu, ima priču, ali to je već za neku novu priliku.
Izložba
Uroš Opačić planira izložbu u gradu kako bi pokazao svoje najuspješnije slike sastavljene od puzli. To su različiti formati koje je radio i po nekoliko mjeseci.
Najdraža mu je, kaže, zimska idila, ali hvali i evropske metropole, prirodu, morske obale i pučine, znamenite građevine.