On je sa otporom bosanskoj upravi počeo mnogo pre Nevesinjske puške, kaže profesor Borivoje Milošević
Specijalno za „Politiku”
Kozarska Dubica, Gradiška – Povodom 150 godišnjice početka Bosanskog ustanka, u Gradišci će biti postavljena bista Petra Popovića Pecije, vođe srpskih ustanika protiv Turaka, o čijim podvizima i sada živi sećanje u celoj Krajini. Pecijina bista, rad vajara Mladena Stajčića, biće postavljena u Pecijinoj ulici u Gradišci, a na inicijativu istoričara Bojana Vujčića i Zavičajnog muzeja. Poginuo je na Savi, u selu Gašnica blizu Gradiške, 29. augusta 1875. godine, u prvoj godini ustanka.
Profesor Filolozofskog fakulteta u Banjaluci Borivoje Milošević, prilikom promocije stripa „Hajduk Petar Pecija” autora Vlade Zrnuća u Gradišci, rekao je da legenda o Peciji živi zato što je on „svojim otporom bosanskoj upravi počeo mnogo pre Nevesinjske puške”.

Pecija se proslavio sredinom devetnaestog veka i njegovo hajdukovanje u Kozari i Krajini trajalo je veoma dugo, smatra profesor Milošević.
„To hajdukovanje kulminaciju doživljava u Pecijinoj buni 1858. godine, u nizu ustanaka koji su potresli Bosanski pašaluk”, kazao je za „Politiku” Borivoje Milošević, istoričar i profesor iz Banjaluke.
Pecija je rođen 1826. godine u selu Buševiću između Bosanskog Novog i Bosanske Krupe, od oca Petra i majke Ruže. Imao je šestoricu braće, Niku, Stevu, Đuku, Nikolu, Milu i Lazu i dve sestre Joku i Stoju. Pecija je bio najmlađi i njemu je dopalo da čuva stoku. Uzimao je puške od oca i braće i samostalno vežbao gađanje. U 22. godini otišao je u goru, u hajduke. Družina ga je izabrala za harambašu. U srpskom narodu stekao je glas osvetnika i branitelja. Pričalo se da je svugde slabijeg, nejačeg i siromašnijeg štitio i čuvao. O tome nam je u Donjoj Slabinji kod Kozarske Dubice pričao njegov Potomak Mikailo Popović, rekavši da se Pecija borio u Kozari i pomago sirotinju. Zato su ga u celoj Krajini prozvali sirotinjska mati. U jesen 1858. zajedno sa hajdučkim harambašom Petrom Garačom iz Strigove, podigao je veliku bunu u Knešpolju i pred Kostajnicom izgradio odbrambeno utvrđenje poznato kao „Pecijin šanac”.

Nakon duge i teške borbe Turci su uspeli ustanike potisnuti preko reke Une u Kostajnicu gde se većina predala austrijskim stražama. Pecija i Garača sa još 300 ustanika vratili su se preko mosta nazad među Turke koje su naterali na beg u šumu Pastirevo. Ova buna je poznata kao Kostajnička ili Pecijina buna. Posle tog događaja, o kojem se pročulo na daleko među srpskim narodom, a o Peciji govorilo da mu je vera tvrđa od kamena. Nastavio je borbu protiv Turaka i u bihaćkom kraju, u Doljanskoj buni. U tom ustanku koji je opisan kao ljuti boj, i trajao dva meseca, Pecija se pokazao kao slavan i junačan borac, vešt vođa „za krst časni i slobodu zlatnu”. Turci su dva puta hvatali Peciju. Tamnovao je u bihaćkoj kuli, odakle je pobegao u Kozaru. U članku objavljenom u „Bosanskoj vili” 15. marta 1903. godine piše: „Ali sve badava baše, jer jača je sila od međeda, a dva lešnika orahu su vojska.”
U istom broju ovog časopisa koji je izlazio u Sarajevu, navodi se da je Pecija krajem 1858. godine otišao na zimovanje u jedno selo kod Petrinje, kod nekog, tobože jataka Nikole Malivuka, ali ga on izdade, a austrijska vlast predade u Bihać. Odatle je pod velikom pratnjom oteran u Carigrad da mu tamo sude, jer „u Bosni za njega suda nema, pošto je sav narod uz Peciju. Tamo su ga osudili na smrt, jer je bio teško optužen da je ubio 29 ljudi. Pošto se pročulo da je ubijao „rsuze i zulumćare”, navodi se dalje u „Bosanskoj vili”, mnogi bogati Grci, Rusi i Srbi, metali su mu novac u džepove, jer to turska vlast nije zabranjivala. Odlučeno je da se smrtna kazna izvrši u bihaćkoj nahiji.

Pecija je znao turski jezik, a uz to bejaše vrlo mudar i dosetljiv, pa će sudiji reći: „Svaki voli u svome zavičaju umreti, ali evo muke, mene će do belog grada Bišća isprebijati i mučiti, pa volim da me ovde pogubite, nego da me u putu pratioci mrcvare.”
Te reči su se Osmanlijama „plaho” svidele, te su oštro naredili da mu se u putu ništa loše ne sme desiti. Pratnja je blago postupala sa Pecijom. Tako dođe do manastira Banje u Srbiji, gde on zamoli pratnju da se malo odmori. Tako umače Turcima i pobeže. U državnu službu, na stražarsko mesto u livnici topova stupio je u Kragujevcu. Tamo je ostao sve do 1875. godine.

„Čim je pukla nevesinjska i knežopoljska puška za oslobođenje, Pecija je došao u Bosnu. Bio je glavni vođa kozarskih ustanika u okolini Dubice i Gradiške. Prvu bitku 28. augusta je dobio, ali ratna sreća, drugi dan, zlo posluži Peciju, čemu je bio kriv i jedan žalosni Srbin iz Stare Gradiške.

Taj nesrećnik po imenu Ilija Čolanović, opio je većinu ustanika, pa onda dao znak neprijatelju. Poterani turskom silom Pecija i ustanici uspeli su se dokopati lađe i preći preko reke, ali bez zaklona, izloženi turskoj puščanoj vatri gotovo svi izginuše. Samo Pecija i dva saborca ostadoše živi, ali Petar, nemirnog i hrabrog duha, umesto da se skloni, izađe na čistinu i povika: „Evo Turci, neka znadete, Peciju niste ubili, još je živ, i naskoro će vam se osvetiti.”
U tom jurišu pogodi tane hrabrog Peciju koji 29. augusta 1875. godine ode Bogu na istinu, navodi se u članku kojeg je u manastiru Ozren, na Vidovdan 1902. napisao Petar St. Ivančević. Mrtvog Peciju sa Ostojom Kormanošem i ostalim junacima sahraniše u selu Jablancu niže Jasenovca, a deset godina nakon pogibije Pecijine su kosti prenesene i pohranjene kod manastira Moštanica podno Kozare blizu Kozarske Dubice. Na njegovom spomeniku piše: „Ja sam ajduk, što ćera ajduke, golema je moja ajdučija.”