Nadživio je „Autoprevoz“, danas se sa vječitim osmijehom prisjeća tih dana.
U vrijeme dok je vozio autobus gradiškog „Autoprevoza“ Dragutina Maletića malo je ko znao i zvao imenom. Za veliku većinu bio je Marizela. Bio i ostao i danas u sedamdeset i drugoj. Nadživio je „Autoprevoz“, danas se sa vječitim osmijehom prisjeća tih dana.
„Vozio sam autobus 28 godina. Do rata sam prevezao čitavih dva miliona i 700 hiljada kilometara, kasnije nešto malo. Vozio sam na linijama Gradiška Gornji – Podgradci i Gradiška – Banja Luka. Ljeti sam djecu vozio na ekskurzije, uglavnom na more. Uvijek u šali kažem da sam radio za dvojicu nastavnika, minimum. Jer u jedom razredu je dvadesetak učenika, a u mom autobusu najmanje pedeset“, priča Marizela.
Kaže da se radovao linijama i susretima sa učenicima. I oni su njega voljeli. Blage naravi, uvijek nasmijan i elegantan, nikad nije kasnio, vozio je sigurno i dijelio sa svojim malim putnicima i radosti za petice i tugu za jedinice.
„Na početku vožnje sam rekao supruzi da moram biti dobar sa svim svojim putnicima, sa učenicima. Jer dok ja zaradim penziju i onaj najmanji prvačić se može iškolovati i biti mi direktor, ljekar, sudija ili policajac. I bio sam u pravu. Veoma sam radostan i ponosan kada mi se jave, danas su to ozbiljni i uspješni ljudi.Kao da osjetim da sam i ja dao malo doprinosa njihovom uspjehu“, priča Dragutin Maletić Marizela.
Priča da je prevezao čitav grad, velegrad. Ponosan je na svoju bivšu firmu, koja je jednostavno ugašena. Za svoje nekadašnje kolege kaže da su važili za najbolji kolektiv i najbolje vozače u regionu. I sjeća se Goluba, Ćane, Mome, Žare, Pjanića, Slobodana iz Nove Topole i najbolje ekipe sa autobuske stanice. Nekad bilo, sad se spominjalo.