Jasminka Merdanović prvi put je dala krv 1971. godine. U knjižici je stigla do broja 125.adila je u nekadašnjem gigantu, gradiškoj fabrici trikotaže „Triko“. Ponosna je na svoj humani dio života.
„Znalo se dogoditi više puta da su kola hitne pomoći dolazila po mene, kad je nekome trebala krv. Uvijek sam bila spremna da pomognem. Da se nisu pojavili problemi sa štitnom žlijezdom, postigla bih maksimalan broj davanja“, kao da se opravdava Jasminka.
Kratki razgovor sa ovom humanom ženom zabilježen je na parkovskoj klupi, kod Kulturnog centra Gradiška. Krenula je do ljekara biciklom, ali morala je nakon kilometar vožnje napraviti pauzu.
Sustigli su je problemi sa kičmom i nogom.
„Ne mogu vjerovati da mi višestruki davaoci krvi nemamo prednost kod naručivanja pregleda kod specijaliste. Pitala sam kod upisivanja za neurološki pregled i rečeno mi je da nemamo prednost, da moramo čekati. Ispada da smo dobri dok smo zdravi i dok možemo davati krv. Popričala sam o tome sa Miodragom Živanovićem Cofom, takođe višestrukim davaocem krvi, i on je rekao da će pokušati da ovaj problem postavi na dnevni red“, rekla je Jasminka Merdanović.
Na kraju razgovora pomenula je doktore Mariju Cvjetković i Petra Danilovića, koji su uvijek bili uz dobrovoljne davaoce krvi.
Nameće se zaključak, ako je za 125 davanja krvi spasila barem par života, sigurno zaslužuje da joj se ubrza put do specijalističkog pregleda. Veoma je porazno i bolno kada se zaborave ovi plemeniti ljudi kada obole, ostare ili iz nekog drugog razloga budu spriječeni da daju tečnost koja spašava druge živote. A Jasminka ih je spasila mnogo.