Veliki brkovi i široki osmijeh na licu Neđe Ivanovića otkrivaju da je Fočak.
Fočaci su veoma vrijedni, nadahnuti i domišljati ljudi. Ima ih u Gradišci, i svi su uspješni ljudi.
U hodu je prihvatio ruku i nakon rukovanja počeo da priča.
„Ja sam Neđo Ivanović iz Foče. Imam 71 godinu, ali kao da imam manje. I danas radim, bavim se mehanikom, vozim, još uvijek sam instruktor vožnje, a bavim se i pčelarstvom. Radim sve ono što volim, pa me to valjda podmlađuje“, priča Neđo.
Na opasku da su Fočaci dugovječni, da je njegov zemljak Đorđo Ostović došao davno sa Tjentišta u selo Lamince i poživio 105 godina, samo se nasmijao i nadovezao na priču.
„Znamo doro za Đorđu. Rođak je mom zetu. Ne znam jesu li mu ćerke žive, pozdravljam ih ako jesu. I doktor Slavko Dunjić je naše gore list, čujem da je uspješan. Mi Fočaci smo inače prodorni i uspješni“, govori o svojim zemljacima Neđo Ivanović.
Priča nas je navela na nekadašnju tvrdnju da je centar bivše Jugoslavije u Foči. Kada se povuku dijagonale iz Slovenije na jug ukrštaju se par kilometra od grada Foča.
„I sada je centar tu, ko ne vjeruje neka mjeri ili nek plati geometra. Iskoristićemo priliku i dok smo u Gradišci, obići ćemo i čuveni vašar, malo pogledati Savu, čisto da je usporedimo sa našom Drinom“, rekao je kroz smijeh Neđo Ivanović.
Priznao je da je ovdje daleko lakše biti instruktor vožnje, jer su svi putevi ravni kao staklo. Kaže da ne bi mijenjao svoju Foču za Gradišku, niti Drinu za Savu, a tek Fočanke. Tu smo zastali i završili priču.