Žarko Pandža posle četiri decenije došao u zavičaj
Specijalno za „Politiku”
Srbac – Bivšeg bokserskog šampiona Kanade Žarka Pandžu (74), posle četiri decenije, u njegovom zavičaju – selu Stari Martinac kod Srpca – dočekala je brojna rodbina. Među njima su Igor Pandža, Zoran Dragojević, Goran Pandža, Bojan Bukara, Mišo Davidović, Anabela Pandža, Aleksandar Brkić, Momčilo Brkić… Trudili su se da ovaj susret krajem septembra, iako je padala kiša i duvao vetar, ostane svima u lepom sećanju. Dok su na ražnju pored vatre okretali jagnje i prase, pijuckali domaću šljivovicu, Žarko je naširoko pričao o siromašnom detinjstvu, dečačkim danima, čuvanju stoke na pašnjacima, igrankama u susednim selima, majci koja ga je do kasno čekala pored lampe petrolejke na prozoru.

I kada je boksovao za šampionske pojaseve u najtežim kategorijama, kada su mu klicale hiljade ljudi, on je u sebi oživljavao slike srbačkih livada i brežuljaka, planine Motajice, Vrbasa i Lijevče polja, gde je rođen 18. maja 1951. godine. Tu je oduvek pronalazio snagu, energiju, smisao borbe i potrebu stalnog dokazivanja.

Sedamdesetih godina prošlog veka bio je šampion Kanade u teškoj kategoriji. Bio je suparnik velikanima tog doba – Džordžu Čuvalu, Džordžu Formanu, Timu Viterspunu, Lariju Holmsu, Teofilu Stivensonu, sa nekim od njih izlazio na megdan. Učesnik je „Zlatne rukavice” 1977. godine u Beogradu. Od svih svetskih šampiona, Pandža na prvo mesto, ispred Muhameda Alija, stavlja Arčija Mura. On je najveći šampion jer je bio prvak u više kategorija, počev od najlakše do najteže, boksovao do pedesete, što niko pre i posle njega nije uspeo. U Jugoslaviji Žarko Pandža je pobeđivao na međunarodnim bokserskim turnirima u Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Zagrebu, Ljubljani… Na vidnom mestu u kući, u gradu Vindzoru u kanadskoj pokrajini Ontario, čuva diplome, pehare i isečke iz novina.

„Bio sam mlad, pun snage i volje, odlučan da uspem. Iz Martinca sam otišao u svet, da se ne vratim, prvo u JNA u Rašku, a potom u Kanadu. Verovao sam – što odem dalje, to će biti bolje. Borba za život i borba u ringu za mene su isto. To me je držalo i nosilo ka vrhu. Ja sam rođen da budem prvak, pobednik, šampion”, samouvereno priča Žarko u svome selu, odakle je davno otišao u traganju za boljim životom.

On se pre odlaska u Kanadu pomolio u manastiru Dečani i zagazio u reku Bistricu, verujući da će mu to doneti sreću. U sećanju bivšeg šampiona i sada je odlazak u Kanadu 1972. godine: „Pamtim rodbinu i komšije. Svi su došli da me isprate. Plakali su. To je bio put za mnoge bez povratka, jer su zauvek ostajali u dalekim zemljama. Vreme ih je otuđivalo. Prihvatali su tuđu kulturu, običaje, način života, a rodni kraj, svoju njivu, potok i selo, rodbinu, svoju sirotinju su zaboravljali.”

Pričom se često vraća u rodno selo, koje se uveliko promenilo, osavremenilo, kuće su velike i moderne, a umesto prašnjavog puta, kojim je pešačio, sada je široka i nova asfaltna traka.