LAKTAŠI – Grgolji, vodo, bistra vrela, pričaj o slozi našeg sela, pjevaj radu, miru, slobodi, bratskoj ljubavi što nas vodi, u bolji život budućih ljeta.
Stihove uklesane na spomen-česmi u Bakincima napisao je pjesnik i učitelj Stanko Rakita.
On je u ovom potkozarskom selu zajedno sa suprugom Hristinom radio duže od jedne decenije.
Od toga je prošlo pola vijeka, ali se Bakinčani, njegovi učenici, sjećaju svoga učitelja, inicijatora poratne izgradnje, predvodnika seoskih akcija. Milutin Pilipović bio je učenik Stanka Rakite od 1953. do 1957. godine.
Za dva dana iskopali kanal za vodu
On pamti kako su učenici i njihovi roditelji za dva dana iskopali kanal za vodu od Kecmanovog točka do škole i spomen-česme.
Ovi stihovi, priča Milutin, svjedoče o istrajnosti učitelja Stanka, a česma, na kojoj i sada teče voda sa Kecmanovog točka, predstavlja spomenik toga vremena.
“Kada god poteče voda sa ove česme, sjetim se kako smo gradili vodovod, prvi u selu i cijelom kraju. Do tada vodu smo nosili u bremama, u drvenim posudama, na ramenu, a kada smo izgradili vodovod, život je postao lakši, voda dostupnija”, sjeća se Milutin Pilipović pedesetih godina prošlog vijeka i svoga učitelja, predvodnika i organizatora radnih akcija.
“Trasa vodovoda bila je kroz šumu i preko njiva. Naši roditelji bili su odlučni da ispoštuju Stankovu ideju. Prihvatili su se lopata, krampova i drugih alatki. Niko nije izostao. Mogli su birati, četiri metra kopanja u šumi ili osam u njivi. Kada je voda potekla, sreći nije bilo kraja”, kazao nam je Milutin Pilipović iščitavajući stihove Stanka Rakite na spomen-česmi u centru Bakinaca, gdje se i sada Bakinčani okupljaju.
U to doba u blizini, u centru sela, bila je stara škola građena kamenom. U Drugom svjetskom ratu zapaljen je krov, ali su je mještani nakon oslobođenja osposobili za nastavu i za stan učitelju i njegovoj porodici. Učenika je bilo po dvadesetak u svakom razredu, od prvog do četvrtog.
Drago Milanović je u prvi razred pošao 1963. godine. Uspomene na učitelja Stanka, njegovu suprugu, takođe učiteljicu, sina Zorana, kćerke Seku i Bubu, kako su ih zvali, sasvim su svježe. I sada čuva fotografiju kao dragocjenu školsku uspomenu. A priča navire kao voda sa Kecmanovog točka.
“Sa učiteljom smo išli na izlete, vodio nas je okolnim brdima, selima, pokazivao geografske položaje i znamenita mjesta. Trudio se da njegovi učenici shvate važnost znanja i da postanu korisni članovi svoje zajednice, svoje države. On je to pokazivao svojim primjerom”, priča Drago.
Svi su ga poštovali i uvažavali
On i Milutin te ostali mještani Bakinaca svjedoče da je Stanko Rakita organizovao izgradnju spomenika borcima partizanskih jedinica, žrtvama fašizma, Bakinčanima umorenim u ustaškim logorima, ogradio školsko dvorište, borio se za selo i njegov napredak, za struju, puteve, autobusku liniju…
“Zato su ga svi ovdje poštovali, uvažavali, o njemu pričali najljepše. I sada oni koji ga ne pamte saznali su od starijih ko je Stanko Rakita. Njegovo ime izgovaraju sa poštovanjem”, kazao nam je Drago Milanović prepričavajući kako su učitelj i učenici ograđivali prostrano školsko dvorište.
“Svi smo imali jasne zadatke i rokove. Svaki učenik je morao donijeti po 50 letava od drveta, propisne dužine i širine, i po dva ili tri stuba. Mi smo zajedno sa roditeljima kopali rupe za stubove, a učitelj je poslije nastave ukivao letve i postavljao stubove.”
Entuzijazam prekinuo zemljotres
Entuzijazam poratne obnove i izgradnje prekinuo je razorni zemljotres 1969. godine, kada je bakinačka škola u potpunosti srušena.
Učitelja su poslovni i životni putevi odveli dalje, u Aleksandrovac i Vrbanju kod Banjaluke, a ovdje je u montažnom objektu još dvadesetak godina radila škola, da bi se ugasila zbog malog broja djece u selu.
Bivši Stankovi učenici, odavno penzioneri, rado pričaju o svome učitelju, a mlade generacije podučavaju vrijednostima koje su od njega naučili.
Đake učio životu
Osim školskih lekcija, on je svoje đake učio životu.
Oni su ga inspirisali za poeziju koja je davno pronašla mjesto u školskim lektirama, bukvarima i čitankama, u Stankovim knjigama.
Rođen je 1930. godine u Grbavici, a preminuo 1990. godine u Banjaluci. Napisao je knjige “Nigdje kraja svijetu”, “Bijeli let”, “Radoznali dječak”“ i “Svilopolje”.
Udruženje književnika Republike Srpske utemeljilo je nagradu “Stanko Rakita”, a Osnovna škola u Vrbanji, gdje je radio, nosi njegovo ime.
Uspomene Mihajla Rakite
Slikar Mihajlo Rakita živi u Bakincima. Tu je njegov atelje. I ovdje stvara, nadahnut istim motivima i temama koje je u stihovima sačuvao njegov blizak rođak, učitelj i pjesnik Stanko Rakita, porijeklom iz Grbavice, na janjskoj visoravni, blizu Šipova.
“Davno, u djetinjstvu, slušao sam priče mojih roditelja o učitelju i pjesniku Stanku. Upoznao sam ga 1962. godine. U mojim očima, iz tog doba on je mršuljav, sa izuzetnom bojom glasa i jedinstvenim talentom u kazivanju svoje poezije. Često sam sa roditeljima boravio u njihovom školskom stanu od cigle i kamena. Kad je zemljotres porušio školu, bila je to velika i neprebolna tuga za njega i njegove učenike”, prisjetio se Mihajlo Rakita.