BANJALUKA – Živjeti na selu ili u gradu, koje zanimanje odabrati i zbog čega, kako biti srećan? To su samo neke od dilema Sofije Vulete i Tare Radiše, učenica četvrtog razreda Osnovne škole “Stanko Rakita” u naselju Vrbanja u Banjaluci.
Ove maštovite djevojčice, sa đačkim torbama punim petica, recitatorke na školskim priredbama, koje napamet znaju mnogo stihova pjesnika čije ime nosi njihova škola, omiljene u odjeljenju četvrti dva, pričaju o sebi i sredini u kojoj žive.
“Velika je razlika između sela i grada”, konstatovale su bez oklijevanja Sofija i Tara. Potom je, svaka iz svoje perspektive i vlastitog iskustva, počela obrazlagati navedene razlike. Uz to su nam dale do znanja da na selu imaju rodbinu koju često posjećuju.
“Rado odlazim kod djeda Stevana i bake Verice u Drvar Selo. Tamo se najljepše osjećam, čist je vazduh, lijepa priroda, a more je blizu”, raportira Sara na školskoj klupi pored stare dunje. Oko nas je prostrano dvorište, sa mnogo zelenila, gdje se često igra sa društvom, u vrijeme odmora ili na časovima fizičkog vaspitanja.
“U Drvar Selu ima mnogo voća. Tu je rođena moja mama Ana. U staroj kući, gdje su oni nekada živjeli, djed čuva jabuke, kruške, šljive i povrće. Zato kuća miriše. Meni je u Drvar Selu najljepše”, priznanje nam Sara Radiša opisujući ljepote maminog zavičaja. U gradu opet, kaže, ima mnogo ljudi, automobila, više nego u bilo kojem selu.
“U gradu je velika gužva, svi negdje žure, jer se plaše da će zakasniti na posao, u školu, kod ljekara. Zato su nervozni. U selu, na primjer u Drvar Selu, ljudi vole da se sretnu, oni lijepo i ljubazno razgovaraju, pitaju jedni druge da li su dolazila njihova djeca iz Banjaluke ili odnekud, gdje su otišli da žive”, opisuje Sara Radiša selo kod Drvara, kao da čita domaći zadatak, odgovara lekciju iz geografije ili prirode, kod učiteljice Jelene Šmic, koja nam se pridružila i pohvalila svoje učenice.
U Cvrtkovcima kod Stanara, gdje Sofija Vuleta ima baku Slađanu i djeda Duška, ima mnogo životinja, a u ljeto, kada zavlada žega, glasno cvrče cvrčci. Kao na moru. I cvrkuću ptice. Valjda je po tome selo dobilo naziv.
“Moja baka ima puno dvorište životinja, ima kokoške, svinje, pse, mačke. Zato njoj nikada nije dosadno. Ona radi mnoge poslove, a najviše voli da čisti. To je dobro i pozitivno, jer ne želi da bilo šta bude prljavo i zapušteno”, raportira govorljiva Sofija. Pažljivo slušamo i bilježimo njeno opisivanje bakinog i djedovog dvorišta, i banjalučkog naselja, gdje ona živi. Ispričala je takođe da u Osinji ima tetku i tetka koje mnogo voli i da u tom selu postoji mala škola sa osmoro đaka.
“U Crvrtkovcima drugačije se živi nego u Banjaluci. Na primjer, kod moga djeda Duška, kada se smrači, ili po danu, svejedno, pas laje kada neko naiđe. On tako javlja, obavještava gazdu da je došao neko nepoznat. Može biti zlonamjeran, da nešto ukrade ili dobronamjeran, kao poštar, na primjer, koji nosi penziju ili neka pisma. To pas ne razaznaje. Pas u selu je isto što i alarm u gradu”, iznosi Sofija svoje zapažanje i neobično, ali sasvim prihvatljivo poređenje sela i grada.
Kada poraste, povjerila nam se Tara Radiša, koja je s pažnjom i odobravanjem slušala Sofiju, voljela bi imati salon za nokte.
“To se zove manikir. U prizemlju moje zgrade postoji takav salon. Tu odlazi moja mama, a ponekad i mene povede. Zabavno je, nije teško raditi taj posao, a sigurno se može zaraditi i dobra plata”, objasnila nam je ova znatiželjna, dugokosa djevojčica. A onda se, ispred škole i u školskom hodniku, gdje smo najduže razgovarali, nametnulo pitanje: gdje je ljepše živjeti, u selu ili u gradu?
“U selu je ljepše, zato što nema buke i što je priroda čistija”, samouvjereno je konstatovala Tara, istovremeno kritikujući grad u kojem se, kako kaže, ljudi manje vole i poštuju nego na selu i gdje niko nikome ne kaže dobar dan, nego samo prolaze kao da se nisu ni sreli.
Sofija je nepokolebljivo uvjerenja da je na selu ljepše, zbog djeda i bake u Cvrtkovcima.
“Ako je u selu ljepše, zbog čega su seoske škole prazne ili su sa malim brojem učenika? Zašto u selu nema djece ili ih je sasvim malo, mnogo manje nego u gradu”, upitasmo naše rječite i dovitljive sagovornice.
“Zato što njihovi roditelji idu u grad na posao, a da djeca ne bi išla pješke do udaljenih seoskih škola, oni ih povezu sa sobom. Tako se gase škole u selu, a pravi se gužva u gradu”, teoretiše Sofija Vuleta. I Sara Radiša ima odgovor na ovu kompleksnu temu:
“U selima su male škole, sa po nekoliko učenika, zato što su se velika sela podijelila na više malih, a svako ima svoju školu. Normalno je da nema djece za sve škole i da nema posla za sve učitelje.”
“Šta biste učinile ili predložile da se ljudi više vole, poštuju, da u selu, gradu, u ulici, državi i svijetu bude bolje”, postavismo pred ove dvije djevojčice naizgled teško pitanje i vječitu dilemu.
“Ja znam”, opet se za riječ javi Sofija.
“Treba više ljudi i djece da vozi bicikle i da idu pješke. Kada voze automobile, na primjer, na semaforu ili gdje je gužva, oni se nerviraju, psuju, viču jedni na druge. Tako počinje rat, jer se ljudi mrze. A ako voze bicikla, ili idu pješke, oni su ljubazni i opušteni.
“Svijet bio bio ljepši ako bi čuvali prirodu, jer je ona izvor zdravog života. A kada su ljudi zdravi, cijeli svijet je ljepši”, dopunjava Sara ovu važnu temu.
“Da li na selu ili u gradu ima više zvijezda”, maštu koju smo raspalili u školskom dvorištu i na školskom hodniku, zaključili smo pitanjem na kraju, jer je već zazvonilo za početak nastave.
“U selu ima više zvijezda zato što je veći mrak, a u gradu ima manje zvijezda, jer ima više sijalica. Ja sam jednom, sa svoga balkona, gledala zvijezde i mjesec”, iznijela je Sofija svoju teoriju o nebu i zvijezdama. Naše sagovornice saglasile su se da u Drvar Selu i u Cvrtkovcima ima manje ljudi, automobila i prodavnica, ali više zvijezda i da je nebo ljepše nego u Banjaluci.