GRADIŠKA – Dario Gvozden, magistar srpskog jezika i književnosti iz Gradiške dugo izučava ulogu, značaj, poruku i uticaj riječi, kao neizbježnog sredstva u svakodnevnoj komunikaciji. U emisji „Riječ i slovo“ RTV Gradiška, on ukazuje na značaj riječi u djelima poznatih pisaca.
Riječ je osnovna jedinica svakog jezika, koja u narodnom izgovoru i predanju, ima višestruka zančenja. Tako često čujemo da riječi ne treba bacati u vjetar, da je neko dao časnu ili posljednju riječ, da nema riječi, (kojom bi iskazao osjećanje ili opisao sliku) da je ostao bez riječi, da je potrebno prijeći sa riječi na djela, da je riječ zastala u grlu, da treba, prije izgovorene, izvagati svaku riječ, ne biti škrt na riječima. Postoji riječ koja svijetli ili prejaka riječ koja ubija, kao što je govorio pjesnik Branko Miljković. Miroslav Krleža je kazao da riječi spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme, između čovjeka i nečovjeka, nepremostivosti vrlo često dublje od najmračnijeg ponora. Vladimir Nazor u pjesmi „Značenje riječi“ kaže: „Bojati se nemoj riječi. Ko bi znao, značenja koliko svaka od njih krije.“ I ovo je dokaz, naglašava profesor Dario Gvozden, da su riječi u poeziji, književnosti kao i svakodnevnom životu i komunikaciji, uvijek otvorene za nova značenja.
Riječi su najsavršenije sredstvo pomoću kojeg se sporazumijevamo i funkcionišemo. Ništa tako dobro ne može objasniti naše osjećaje, namjere, argumente, događaje, doživljaje kao one. Riječi dočaravaju svaki trenutak, svako mjesto, svako dešavanje, navodi Gvozden. On podsjeća da su poznati pisci, književnici, koji su ostavili dubok trag u našoj literaturi, kroz svoje likove, na svojstven način ukazali na značaj riječi. Nobelovac Ivo Andrić u knjizi „Istorija i legenda“ kaže:
„Za nekoga su riječi krute, neprozirne i nepomične stvari, kao kamenje pored puta, a za nekoga prozirne, raznobojne, lake, i promjenljive, kao kristali, rosa, oblaci.“
O važnosti riječi, navodi profesor Dario Gvozden, svjedoči i misao Meše Selimovića iz njegovog romana Derviš i smrt: „Riječ obavezuje i ona je čin, obavezuje pred drugima, ali i preda mnom“, ili: „Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.“
U prilog tome je i narodna poslovica, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, naglašava naš sagovornik, rekavši da „u najtežim trenucima, u nepodnošljivim prostorima i ambijentima, riječ je bila lijek.“
Znao je to i Andrićev Zaim koji je svojom pričom i pričanjem bojio dane provođene u Prokletoj avliji:
„Tu, pored njegove zgrade, stvara se, u sjenci, svakog jutra, tanak krug oko nekog Zaima. To je omalen i pognut čovjek bojažljiva izgleda, koji govori tiho ali sigurno i oduševljeno, a govori uvijek o sebi i kazuje sve samo u krupnim potezima. Priča uvijek o istoj stvari i toliko je uveličava i umnožava da bi trebalo bar sto pedeset godina života da jedan čovjek sve to doživi.“
Profesor Gvozden, baveći se temom i ulogom riječi u našoj svakodnevici, podsjeća da riječ po riječ gradi rečenice, a rečenice, tekst:
„Poznata nam je definicija, da je književnost, umjetnost čije je osnovno sredstvo izražavanja, riječ. Tu riječi, pored doslovne, dobijaju i sasvim drugačiju funkciju. Često su, sa više povezanih i prenesenih značenja za kojima mi, čitaoci, tragamo. Muzičari, slikari, vajari, pozorišni i filmski stvaraoci, imaju na raspolaganju vidljiva i opipljiva sredstva kojima se služe u svom izražavanju. Jedino pisac nema ništa drugo do riječi. On od obične, nestalne i promjenljive riječi, pravi sredstvo umjetničkog izražavanja i, umjetničko djelo.“
Čitanjem riječi i rečenica koje tvore sliku, simbolično putujemo raznim predjelima svijeta gdje naša noga, možda, nikad neće kročiti, upoznajemo mnoge kulture, navike, mentalitete, ljude, postajemo psiholozi i u svom okruženju, ukazuje Gvozden na riječi koje stvararaju slike, često vjernije nego kistom urađene ili glinom izvajane.
Кnjiževnost satkana od riječi je život u koricama knjige. Način na koji govorimo najveće je naše ogledalo. Izborom odgovarajućih riječi, sve se može lakše i srećnije riješiti. Riječ je naše najveće oruđe, kaže Gvozden. U prilog navodi citat iz knjige „Istorija i legenda“, Ive Andrića:
„Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz vijeka u vijek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača, ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja mijenjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema.“
Izvor: https://www.nezavisne.com/ Milan Pilipović