Tako tvrde veterinari, međutim ova logika ne važi za Mileta Dimića iz Mašića i njegovo stado. Sve njegove ovce jesenas su ojanjile dvojke. Tako je bilo i prošle godine. Bilo je i trojki. Po tome se Mile pročuo u cijelom Potkozarju. Mnogi ne vjeruju, pa navraćaju, da vide, porazgovaraju i uvjere se u priču koju su čuli, a nisu vjerovali. Kod ovog domaćina, porijeklom iz Jelašinovaca kod Sanskog Mosta, rijetkost je jedno jagnje.
“Kod mene je sve drugačije. Ovdje sam izbjegao u ratu. Imao sam devet godina kada sam sa porodicom doselio u Viluse pa preselio u Mašiće. Do sada nisam imao naročitih uslova za ovce kao u svome selu i na svome poharanom imanju. Ali, to je već druga priča”, kaže nam Mile, pored kojeg se igraju jaganjci. Trčkaraju, skakuću, jure za ovcama. Pasu još uvijek zelenu travu, a Mile, zajedno sa malim Novakom, bratovim sinom, žitom prihranjuje ovce i jaganjce. Stalno su mu na oku. Čuva ih od pasa lutalica, kojih se namnožilo mnogo, pa iz obližnje šume traže priliku da preskoče žicu.
O dolasku u ovaj potkozarski kraj i stalnoj želji da se bavi stočarstvom, naročito uzgojem ovaca, Mile priča:
“Godinama smo stanovali u viluškoj ambulanti i mašićkoj lugarnici. Nedavno smo od grada Gradiška dobili kuću na korištenje, i njivicu pored kuće. Dobro nam je, zadovoljni smo. U istom domaćinstvu živimo majka, ja, jedan brat sa porodicom, a drugi se osamostalio. Izgradio je kuću blizu škole u Vilusima. U Jelašinovcima smo imali stoku, ovce, krave, svinje… Sada smo opet u mogućnosti da se bavimo stočarstvom.”
“Kako vaše ovce jagnje dvojke, a kod ostalih Mašićana, Viluščana i Romanovčana, koji se time intenzivnije bave, imaju veće iskustvo, većinom po jedno jagnje”, pitamo Dimića.
“Nije faktor u meni, nego u ovnu. Od njega sve zavisi. Za dobrog ovna ne žalim dobro platiti. To je najbolja investicija, koja se brzo isplati. Dva sam nabavio, eno ih u drvenoj šupi. Silni su, udaraju rogovima u daske. Kada osjete da su ovce blizu hoće sve da provale i da izađu”, objašnjava Mile Dimić, ponosan na svoje ovce i jaganjce, a na ovnove ponajviše.
“Čak osam ovaca, od ukupno 10, obliznilo se u nekoliko dana. Tako sam u jednoj sedmici uvećao stado za 18 jaganjaca. Svi su na broju, izuzev jedne ovce i dva jagnjeta koje sam prodao. Ko god ih vidi, traži da mu prodam ovcu”, hvali se ovaj bivši Sanjanin, a sada stanovnik Mašića, svojim uspjesima u uzgoju ovaca.
Mnogi, posebno prolaznici jer je njegova kuća pored auto-puta Gradiška – Banjaluka, raspituju se koju sortu ovaca uzgaja. Njegov odgovor je jednostavan: “Uzgajam svaku vrstu do koje dođem. Svake sorte kod mene ima, i sve su dobre. Jednu ovcu ljetos sam kupio čak u Okanovoj Bukvi i dovezao u vreći od đubra”.
“To mjesto, Okanovu Bukvu, ispod planine Grmeč, u svojim djelima opisao je Branko Ćopić. Pominje se u pjesmi ‘Lekcija iz zemljopisa'”, na trenutak promijenismo temu.
“Ne znam ja ništa o tome. Završio sam samo četiri razreda. Da smo stanovali u školi, možda bih imao i koji razred više”, snađe se Mile. Utom, za stolom ispod vinove loze, pridruži nam se njegova majka Dragica, ljubazna i vrijedna, predusretljiva domaćica. I ona se uključi u razgovor.
“Stanovali smo u ambulanti pa nisi postao doktor a ni lugar, dok smo živjeli u lugarnici”, šaljivo se Miletu obrati Dragica, podsjećajući nas na izbjeglištvo i teške godine, kada su svu imovinu ostavili u Jelašinovcima, a došli u nepoznat kraj.
“Nego, da nastavimo priču o ovcama i jaganjcima… Za to zaslužujete čistu desetku”, ohrabrismo našeg sagovornika, koji učestalo pogledava na sat da ne okasni na važnu utakmicu u Vilusima.
“Sa ovcama treba znati, držati ih uredno, vakcinisati, hraniti raznovrsnom hranom, puštati na pašu, davati i žito. Za rasplod treba imati rasnog ovna. Bez ovna nema biznisa ni zarade.”
Tako nam objasni Mile kojeg mali Novak ne pušta ni metra. Pažljivo sluša razgovor. I on voli ovce i stričevu zanimaciju za domaće životinje. Zajedno su otišli po šerpu mljevenog kukuruza. Čim su se pojavili, ovce su napustile pašu i potrčale prema njima.
Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović