U Grabvcima je u ponedjeljak 24. novembra umro dugogodišnji učitelj Dragutin Šmitran. Sahrana je u srijedu 26. marta u 13,30 na groblju u Grbavcima. Nedavno smo pisali o ovom omiljenom učitelju kojeg pamte brojne generacije njegovih učenika.
Kada je iz rodne Kozare raspoređen u seosku školu u Grbavcima, učitelja Dragutina Šmitrana dočekalo je 140 učenika. Bilo je to prije četiri decenije. Sada je škola u ovom potkozarskom selu zatvorena. Mnoge kuće u Grbavcima su prazne, zbog čega je i učitelj Šmitran bio žalostan. Omladina odlazi a stariji se ne vraćaju nego traže svoje mjesto u drugim gradovima i državama, daleko od rodnog kraja.
“To je žalosno. Ovo lijepo selo ima sve manje stanovnika. Tu sam radio 34 godine. Prije Grbavaca radio sam u Gornjoj Jurkovici i Cimirotima. Ipak, ovo selo prihvatio sam kao da sam tu rođen. Tu su rođena moja djeca, sin i kćerka, koji su takođe otišli, kao i mnogi drugi Grbavčani, govorio učo Šmitran, kako su ga mještani oslovljavali.
O selu Grbavcima pričao je, kao da ispisuje školsku lekciju, pismeni rad kojeg treba da pročitaju njegovi učenici, komšije, omladina…
“Selo je brežuljkasto, sa bezbroj dolina, potoka, šumaraka i voćnjaka, lijepih i modernih kuća. U Grbavcima su izgrađeni putevi, nema više blata u selu, kao nekada a postoje i znameniti objekti, škola, crkva… Tu je i spomenik poginulim borcima nekoliko ratova i žrtvama fašizma tokom njemačke i ustaške ofanzive na Kozaru u Drugom svjetskom ratu. U centru Grbavaca dominirao je stari hrast, u crkvenom dvorištu, ispod kojeg su se, od vrućine ili nevremena, zaklanjali mnogi, ali je i njega oborila oluja,” pripovijedao je Učo Šmitran, kao da iščitava davnašnju školsku zadaćnicu nekog od svojih najboljih učenika. A takvih je bilo mnogo.
Učino sjećanje na generacije učenika je svježe a podaci precizni, tačni. Nekada su ovdje, već u jutro, čim Sunce izbije iza kozarskih brda, u kolonam pritizalo mnogo školaraca, od prvog do šestog razreda.
“U Grbavcima je šestorazredna škola osnovana prije nego u Turjaku koji je centar ovog kraja i gdje postoji osmoljetka. Sada, nažalost, često svjedočim o sahranama, na groblju u blizini stare i nove škole, u centru sela. To je jedino mjesto na koje se Grbavčani vraćaju, iz svijeta, iz drugih gradova… Dešava se da pokojnika seljani i ne poznaju, jer je davno otišao odavde,” – pripovijedao je Šmitran o ljepotama i nedaćama sela kojeg je zavolio u mladosti, mnoge generacije naučio slovima i prvim životnim lekcijama, ukazao na vrijednosti koje treba njegovati.
Bio sam i učitelj i vaspitač, pričao nam je ispred stare škole.
“Nema ovdje nikoga, ili se meni bar tako čini, da nije bio moj đak. Neki, od prvih generacija su već penzioneri ili su sasvim blizu okončanja radnog vijeka. Svi su mi jednako dragu, kao i ovi mlađi a, moram i to reći, svi me uvažavaju, poštuju, javljaju se i pozdravljaju. To je moj najveći kapital i dokaz da nisam badava boravio toliko godina u ovom selu,” pohvalio nam se učitelj Dragutin Šmitran, odgovarajući na sasvim uobičajena pitanja, ljubazan i strpljiv. Sa posebnim motivom pričao je o sestrama Ilisić i grbavačkim SKOJ-evkama, strdalim u Drugom svjetskom ratu. Sa učenicima i prijateljima, svake godine je na njihov grob n osio cvijeće, palio svijeće i držao čas istorije. O uči Šmitranu će, od sada, pričati njegovi učenici.
Učitelj Dragutin Šmitran je rođen 1949. godine u selu Kozara. Učiteljsku školu završio je 1968. godine u Banjaluci. U struci je radio 40 godina. Prvo radno mjesto je dobio u staroj školi u Grbavcima nakon čega odlazi u Jugoslovensku narodnu armiju. Nakon toga je radio u školi u Jurkovici, pa u Cimirotima da bi se nakon 1976. godine ponovo vratio u Grbavce. Učitelja Dragutina zvanog Učo pamte brojne generacije učenika i radnih kolega. Bio je seoski učitelj i aktivan društveni radnik, rodoljub, humanista, posvećen očuvanju kulture sjećanja na značajne istorijske ličnosti događaje i posvećen očuvanju tradicije. Bio je ponosan na sve svoje učenike i punog srca uvijek je pričao o svojim đacima koje je učio tokom 34 godine rada u područnoj školi „Dragomir Babičić“ u Grbavcima.
Milan Pilipović