Vitka stasa, zvonka glasa iako gazi šezdeset i sedmu godinu. Ko ne zna Vuju Stanivuka ne zna šta sve jedan čovjek može uraditi.
Glamočak koji je pozavršavao sve visoke škole, ostavio dubok trag u banjalučkoj privredi, a onda udario i pečat u kulturi. Razgovor sa Vujom ne može proteći bez anegdota iz života, priče o ovom, priče o onom, evociranju uspomena.
Vujo je rukovodio u dva sistema, onom socijalističkom i ovom liberalno-kapitalističkom, čak u devet preduzeća.
„Lakše je bilo direktorima u onom sistemu. Moglo se poslovati i sa gubicima.Napravi se plan sanacije i sve se to ispegla na nivou tadašnje radne organizacije ili pak složenih sistema, soura. A danas se politika umiješala u sve, pa direktori ili menadžeri lakše ostanu na tankom ledu. Zato savjetujem mladim ljudima koji pretenduju na direktorske fotelje da uče, ali i da budu mudri. Ne smiju se javno stavljati na stranu neke stranke, situacija se začas promijeni“, savjetuje Stanivuk.
Vujo Stanivuk je radio i rukovodio mnogim banjalučkim preduzećima. Od Čelinca i Industrije građevinskog materijala , preko „Betonskih proizvoda“ i „Drvodjeljske“, „Nove sirovine“, „Cvjećara“, jednog osiguranja i na kraju do Gradskog groblja.
„Nisam bio strog, to mi je osobina da u životu ne znam biti strog. Moje bivše kolege i radnici me često zaustavljaju, idemo na kafu, razgovaramo. Dolazio sam često u Gradišku, tu je pokojni Ostoja Todorović vodio poslovnicu „Nove sirovine“, a u Romanovcima je živio moj prijatelj Boro Novković, koji je vodio finansije. Gradiška je uvijek bila važna u privrednom smislu za čitavu regiju, pa tako i danas“, zaključuje Stanivuk.
Stanivuka, Vujinih rođaka, ima u Lijevče polju. I svi su iz Glamoča, školovani i vrijedni.Ali i okrenuti prema poeziji, umjetnosti ili šahu. Vujo je ove godine objavio zbirku poezije Kosti u vatri – duša u plamenu“. Odmah, na prvoj stranici prisjetio se svojih korijena.
„Sve je laživo sem porodice“ savjetovali su me moji djedovi i zato sam zahvalan mojoj porodici na iskrenoj podršci. Takođe napisao sam i posvetu u kojoj pišem da sve ovo posvećujem majci Savi i ocu Stevanu, jer rađajući mene oni su ovo stvorili. Vujo između korica svog književnog prvenca piše o suncu, zavičaju, ognjištu, sjetvi, kletvi, ali i o duši , vaskrsenju i tajni. A kada zapjeva onda su žene neizbježna tema, pogotovo u refrenima njegovih pjesama.
„Sviram nekoliko muzičkih instrumenata, napisao sam tri monodrame, prve dvije su ekranizovane. Nisam zanemario nauku, objavio sam tri naučna rada, dao sam svoj veliki doprinos i na polju inovacija. Snimio sam i dva albuma, na kojima sam autor osam pjesama, na jednom albumu pjevam sa izvornom grupom „Prijani“, a na drugom sam samostalan“, ispričao je Vujo Stanivuk, čovjek koji je u miru bio direktor, u ratu komandant, a sada se predao umjetnosti. Čovjek ogromne energije i znanja. Pa ne nosi zabadava prezime Stanivuk. Uvijek je oko nas bilo vukova, i onih pravih, ali i onih prikrivenih, najstrašnijih.