Veseljko Radumilo je kao dete preživeo zbeg na Kozari i ustaške logore, stradanja koja su bila njegova stalna literarna opsesija
Nova Topola – Buncanje, skrivanje ispod pokrivača, plakanje i čupanje svoje kose uz glasne krike, trajali su sve dok se, u internatu Učiteljske škole u Banjaluci, iz dubokog sna, kao smrtnog ropca, ne probudi đak Veseljko Radumilo iz Mašića, lijevčanskog sela, stradalničkog u Drugom svetskom ratu.
„Sanjao je rat i logore. Posle razbuđivanja, uzimao je papir i olovku, i na krevetu, skrštenih nogu, smoren od dubokog i teškog sna u kojeg se pretočila java, pisao poeziju,” ispričao nam je njegov drug iz Učiteljske škole Jovo Obradović.

Veseljkovu pesmu „U društvu mrtvih” nije zaboravio:
Ja zaspati ne smem, / jer meci mi u mozak kaplju,/ ja zaspati ne smem / jer krovovi mi u očima gore. Ja mrtvo moram spavati/ da bih bio miran od mrtvih!
Bile su to tužne i potresne, autentične i suptilne, autobiografske i duboko proživljene pesme. O Veseljku, pesniku tragične sudbine, Obradović govori sa setom:
„Njegov i moj krevet bili su uporedo. Ispričao mi je, jednom prilikom veoma potresnu priču. Svakog jutra u logor je dolazio stari kočijaš sa upregnutim, iznemoglim konjčem i kolima. Sakupljao je decu koja su umrla prethodne noći. Njegova kola uvek su bila puna. Slika, te zaprege i neuglednog starca sa iznurenim kljusetom, stalno mi je pred očima, govorio mi je Veseljko.”
Rođen je 1932. godine, negde oko Miholjdana (12. oktobar), datum nije zapisan niti upamćen. Njegova majka Milica umrla je u danu njegovog rođenja. Krstio ga je i ime mu odredio sveštenik Veseljko Popović, iz Mašića, takođe logoraš i zatočenik.

Posle majčine smrti, ispričao nam je Veseljkov sin Vlado, tu majčinu ulogu preuzela je Draginja Branković iz istog sela, kojoj je umro sin. Vesu, kako su ga od milja zvali, prihvatila je kao svoje dete. Hranila ga je i brižno podizala. Imao je još petoro braće i sestara. Drugi svetski rat, počeo je, kada je on imao devet godina. U desetoj je otišao u zbeg na Kozari, tu zarobljen i sproveden u ustaški logor Stara Gradiška, onda prebačen u Jasenovac, zatim Sisak i Jastebarsko. Kada su partizani, u jednom trenutku oslobodili ovaj logor, poveli su stariju u fizički jaču decu. Sa njima je, izašao Vesin stariji brat Teodor, kasnije borac Treće proleterske brigade i ratnik na Sutjesci, ali on nije mogao, bio je suviše slab, iscrpljen. Veseljko je, sasvim slučajno izbavljen iz Jastrebarskog. Taj događaj prepričao nam je Vlado Radumilo koji živi u Beočinu.
„Ustaše su ponovo opkolile preostalu decu, i zatvorili ih u bodljikavu žicu. Neka žena iz Mašića, kojoj ne znam ime, domogla se logora tražeći svoju decu. Kada je shvatila da ih nema, raspitala se za drugu, iz istog sela. Tako je ona spasila Vesu i još dve devojčice iz Mašića.”

Motivi rata, bili su njegova stalna literarna opsesija, pa i kada je septembra 1950. godine pošao u Učiteljsku školu. Čitao nam je svoju poeziju koja, pripada novom lirskom stilu, oživljava Jovo Obradović, i ako u desetoj životnoj deceniji, sećanje na Radumila.
U trećem razredu učiteljske škole objavio je prve pesme a 1955. godine zbirku „Lirika” u izdanju „Glasa”. Deset godina kasnije, 1965. godine Izdavačka kuća „Veselin Masleša” iz Sarajeva objavila je Veseljkovu knjigu „Otvorena vrata”. Pesnik Milutin Vujić, je 2003. godine, priredio njegove izabrane pesme.
Radumilo je umro je 1981. godine u Beočinu. Branko Petričević, književnik iz ovog mesta, na oproštaju od pesnika kazao je: „Umro je pesnik, humanista i veliki čovek, do poslednjeg momenta neshvaćen u maloj sredini, u koju ga je doneo vihor života pre više od jedne decenije. Umro je pesnik, logoraš Jastrebarskog, koji je svoje detinjstvo položio u temelj domovine i slobode, da bi ga druga deca imala.”

Njegova poetska ostavština, knjiga u rukopisu „Ponoćno sunce”, zbirka bez naslova, „Goranu u pohode”, posvećeno Ivanu Goranu Kovačiću, „Cvrčak u trnju”, „Moja ljubav” povereni su na čuvanje Narodnoj biblioteci u Gradišci, koja je u potpunosti izgorela u požaru. Nestali su u vatri i mnogi, veoma dragoceni dokumenti Veseljka Radumila koje je istoj biblioteci, poklonio Cvjetko Bulović dugogodišnji Veseljkov prijatelj i hroničar Gradiške. U dokumentarnom serijalu „Baština zavičajnih stvaralaca” oživljeno je sećanje na pesnika rata, vatre i tragike iz Lijevča.