KOZARSKA DUBICA – Izvor vode, pored Crkve Svetog proroka Ilije u Demirovcu kod Kozarske Dubice, koji nikada nije presušio, ili se niko u ovom potkozarskom kraju ne sjeća da se to dogodilo, poznat u narodu kao Svetnja, vijekovima se pominje po legendama i živi u narodnom sjećanju.
Osnovne informacije o izvoru Svetnja
- Nalazi se kod crkve Svetog proroka Ilije
- Poznat po legendama o iscjeljenju
- Prema predanju nikada nije presušio
- Okuplja vjernike iz mnogih krajeva
- Mjesto održavanja manifestacije „Proviđenje“
Tu se, u dane velikih pravoslavnih svetkovina narod sastaje, pali svijeće, donosi svježe kozarsko cvijeće i umiva izvorskom vodom koja teče iz kamena.
Protojerej stavrofor Gojko Slijepčević, dugogodišnji arhijerejski namjesnik u Kozarskoj Dubici, u knjizi “Kroz vaskrsenje svetinja kozarsko-dubičkih” navodi da je Vajka Babić, iz sela Rakovica, rođena 1926. godine, na dan osvećenja obnovljenog hrama, 2. maja 2009. godine, episkopu banjalučkom Jefremu ispričala da je, na ovom izvoru, progledala.
Prema njenom kazivanju, u trinaestoj godini teško se razboljela, dobila visoku temperaturu uz stalne glavobolje, svakodnevno gubila vid da bi na Časne verige, 29. januara 1939. godine, potpuno oslijepila. Njeni roditelji svuda su tražili lijeka, u Dubici, Gradišci, u Banjaluci, svuda gdje su smatrali da ima nade, šanse za ozdravljenje, ali pomoći nije bilo.
Vajkino proviđenje
A onda, na Ilindan, 2. avgusta 1939. godine, desilo se čudo. Iscjeljenje. O tome je Vajka ispričala:
“Majka me odvela u crkvu, u Demirovac, na bogosluženje. Pred crkvom, kolo igra i narod se veseli. Mnogo ih je. Ne vidim ali čujem. Osjećam. Majka mi daje novčić i privodi ikoni, da pridarim i da ikonu cjelivam. Idemo na molitvu. Crkva puna. Poslije molitve, odlazimo na izvor Svetnja, tu, kod crkve. Mati me umiva tom vodom i daje mi da pijem. Odlazimo opet u crkvu, gdje sveštenik moli za mene, za ozdravljenje. Tako, tri puta, išla sam na izvor i u crkvu, na vodi i na molitvu.
Kada me treći put majka osvježila vodom, umila moje lice i dala da popijem hladne vode, sjela sam pored izvora, da se odmorim. Najednom, tama je počela da se razilazi, a svjetlost da prodire. Bila sam uzbuđena, srce mi je zalupalo.
Ukazale su mi se kamene stepenice koje vode od izvora prema crkvi. Vidjela sam i onaj narod koji igra u kolu.”
‘Majko, da li ja to sanjam’, zavikala sam.
Mati mi je prišla, u nevjerici, stavila ruku na moje lice i počela da se krsti. I da plače. Od sreće.
Rekla mi je: ‘Prekrsti se i ti. I moli se Svetom Iliji.'”
Dva mjeseca poslije ovog svjedočenja, ispovijesti episkopu Jefremu, Vajka je preminula, ali njena priča ostala je da živi u narodu ovog kraja.
Božanstveno mjesto
Kod izvora Svetnja i sada se okupljaju vjernici iz mnogih krajeva, mole za sreću i napredak, za život i za zdravlje, za duše žrtava ratova, a najviše Drugog svjetskog, koji počivaju pored izvora i znamenite crkve. Tu se održava i tradicionalna manifestacija “Proviđenje”.
Jedinstvenu poruku čovječanstvu odavde, od Svetnje šalju voda, zemlja, nebo i groblje, napisao je istoričar i reditelj Simo Brdar nakon projekcije filmova “Bog je ćutao” i “Čista krv” koji svjedoče o masovnim stradanjima ovdašnjeg stanovništva u “Jasenovcu”, ustaškom logoru smrti.
“Ovo je božanstveno mjesto. Tu nas zapljuskuje svježina duha, kulja u nama vrelo osjećanja, među planinskim krajolicima u ozvjezdanoj noći”, rekli su Mihajlo Stojčić, Stevo Baštinac, Slavko Subotić, Milanka i Miloš Radomir, Miloš Šobot iz Gradiške, u ambijentu gdje se, na neobjašnjiv način susreću prošlost i sadašnjost, stvarnost i mašta, oživljava proviđenje među kamenim spomenicima.
Pored čudotvornog izvora, u rano proljeće, kada priroda počne da se budi, narod donosi planinsko cvijeće i pali svijeće, prije nego što posegne za izvorskom vodom.
Oko njih su stari spomenici, kao nijemi svjedoci burne prošlosti i masovnih stradanja.
Svi se, ćutke hodeći između cvijeća i svijeća, poklanjaju žrtvama bezumlja čije kosti, kako reče neko iz mnoštva, ovdje svijetle.
“Ovo je jedinstveno mjesto na planeti čijem iskušenju mnogi nisu mogli odoljeti, zato što doživljavaju bestežinsko stanje, imaju osjećaj da lebde između davne prošlosti i daleke budućnosti”, kaže Simo Brdar, čuvar istorije, narodnih običaja i pravoslavnih svetinja.
Crkva dva puta rušena
Crkva u Demirovcu, pored Svetnje, izgrađena je 1889. godine.
Bila je od drveta, na istom mjestu, na tromeđi tri sela, Demirovca, Gunjevaca i Klekovaca.
Zidana crkva je podignuta 1931. godine, a srušena u Drugom svjetskom ratu. Narod se ovdje okupljao svakog Ilindana, na crkvenim temeljima i sa tvrdom vjerom da će se ponovo ka nebu uznijeti zvonik i hram. To se i dogodilo 2009. godine.