GRADIŠKA – U vremenima kada se titule cijene više od zanata, priča Dragana Lajića iz Gradiške stoji kao podsjetnik na eru u kojoj je odgovornost bila svetinja, a radno odijelo ponos.
Čovjek koji je decenijama brinuo nad sigurnošću grada na Savi, danas je uspješan privrednik, ali ga titula “vlasnika” nije udaljila od onoga što najbolje zna – rada svojim rukama.
Draganov radni put počeo je davne 1982. godine, odmah nakon vojske. Sa tek navršenih 21 godinu, ušao je u svijet mehanike u tadašnjem gigantu – Vodoprivrednom preduzeću “Sava” Gradiška. Kao mašinbravar po struci, Dragan nije bio samo običan radnik, bio je stručnjak kojeg je firma slala na specijalizaciju u čuvenu “Jugoturbinu” u Karlovcu, dok su se za elektriku zaduživali majstori iz zagrebačkog “Rade Končara”.
Njegov resor bile su pumpe – srce odbrane Gradiške od ćudljive rijeke.
-Nikad mi jedan centimetar vode ovde nije prešla, toliko sam bio odgovoran – prisjeća se Lajić vremena kada se sistem održavao s vojničkom disciplinom.
Priča sa sjetom o vremenima radnih akcija, kada je nasip bio svetinja na koju ni tuđa stoka nije smjela kročiti.
– Danas, dok gledam pojedine neispravne agregate koji godinama čekaju remont, sjetim se “onih vremena” za kojih bi za takav nemar neko morao ozbiljno da odgovara – prisjeća se Lajić.
Nakon više od dvije decenije u VP “Sava”, životni put ga vodi u privatne vode. Počeo je skromno, u rodnom Mačkovcu kod Gradiške, baveći se trgovinom pića. Taj preduzetnički duh, kaljen decenijskim iskustvom u struci, izrastao je u ozbiljan porodični posao.
Danas, porodica Lajić stoji iza uspješne farme koka nosilja koju je Dragan podigao sa sinom, zaokruživši ciklus od vrsnog majstora do vizionara u poljoprivredi i privredi.
Ono što Dragana Lajića suštinski izdvaja od profila modernih “biznismena” jeste njegova neposrednost i skromnost. Iako je zvanično u penziji i vlasnik je razvijenog poslovanja, u krugu njegovog preduzeća nećete ga naći u fotelji. Najčešće ćete ga sresti – na viljuškaru.
Za njega rad nije samo sredstvo za sticanje, već način života. Ne libi se sjesti za mašinu, utovariti robu ili popraviti kvar, pokazujući primjerom mlađim generacijama da obraz i autoritet ne gradi odijelo, već znanje i spremnost da se “zaprljaju ruke”.
Izvor: Glas Srpske / M. Vujić