Karolina Dejanović je poznavala pola sarajevske estrade: Safet Isović ju je gledao sa osmijehom, Mile Kitić pjevao u njenoj ulici

Živjeli su lijepo i ugodno, a Žare je Karolini prepustio brigu o dvojici sinova, Tihomiru i Milomiru. U Sarajevu su je svi mahom zvali Dragica. Bila je, kako kaže, draga osoba.

„Svakodnevno sam viđala Safeta Isovića, Zoru Dubljević, Amelu Zuković… Milu Kitića sam slušala u kafani „Zelena dolina“ na Koševu. On i moj Žare su bili školski drugovi, zajedno su išli u školu u Osinju kod Dervente. Uvijek sam voljela pjesmu i dobro sam pjevala. I sada svakodnevno sama u kući otpjevam po koju sevdalinku, i onu od Vide Pavlović „Kad se ljubav u mržnju pretvori“, sa sjetom u očima priča Karolina.

Kaže da je Safet uvijk bio elegantan, uredan, začešljan, a da je Zora Dubljević bila oličenje dame. I u trgovinu je išla sa frizurom i lijepo skockana.

„A i ja sam bila tada šlankasta, imala sam svu privilegiju. Moj Žare ode kod jednog Radeta u mesnicu, a ja znam da oni tamo roštiljaju. Tu je svraćao i Safet, desilo se da me pogleda i da se malo zagleda u mene. Oni su tada u to vrijeme bili popularni, a sasvim obični ljudi. Amelu Zuković sam prije dvije godine gledala u Kozarskoj Dubici. Poznala me je i upitala ‘Dragice jesi li to ti’? Sjedila sam i sa Halidom Muslimovićem, bio je jako popularan nakon onog albuma ‘Put putuje moj jaran‘, prisjeća se Karolina.

Ova zanimljiva Slavonka sa južnoameričkim temperamentom ni danas ne provodi vrijeme bez muzike. Petkom se druži sa penzionerima, a muzički ugođaj im priređuje maestro Jovo Jerković sa svojim prijateljima.

„I Jovo je bio u Sarajevu, tu se školovao. Da sam ga tada upoznala, možda bih i propjevala na sceni, ali zadovoljna sam i prezadovoljna životom. Imam sjajne sinove, unučad snahe. Tihomir je magistar, Milomir je školovani vojni muzičar. Svirao je sa orkestrom na očevoj sahrani. Moja starija unuka Jelena završila je muzičku akademiju, Una studira medicinu , odlično svira gitaru i još bolje pjeva. Ova gitara ovdje je od unuka Petra. I ja sam pjevala oduvijek, a i u mojoj porodici se oduvijek pjevalo“ kazuje Karolina.

Zanimljivo je da ova zanimljiva i uvijek na razgovor spremna žena u  venama ima češke, njemačke i hrvatske krvi.

„Moj otac Adam je bio Čeh, a baba Jozefina Švabica. Majka mi je Šokica, Slavonka. Marija Lukić. Ja sam im bila jedinica kćerka. Majka mi je uvijek govorila da nisam za sela, već za grad. Svakom momku bi našla zamjerku, a kada se pojavio Žarko, rekla je e to je taj. On je za tebe. Odmah ćeš sa sica biti gazdarica, u gradu, bez svekra i svekrve. I tako sam ja sa svojim Žarkom provela 54 godine“, rekla je za Aloonline Karolina Dejanović.

Dejanovići su se nakon izlaska iz Sarajeva skućili u Gradišci. Ugledni su ljudi, uspješni na polju biznisa, ali umjetnost, odnosno muzika u njihovoj kući uvijek je zauzimala počasno mjesto. A ko pjeva, zlo ne misli.

Izvor: https://aloonline.ba/ Autor: Boško Grgić