Da ga nije zadesila teška povreda na vrhuncu karijere, ko zna gdje bi ga fudbalski put odveo iz riječkog Orijenta.
Mnogi smatraju da bi zaigrao i na prvoligaškim terenima tadašnje Jugoslavije. Kažu da je neumorno špartao lijevom stranom napada, pored aut linije i da su mu centrirane lopte bile kao navođene. Svi se slažu da je Elvir Pivač bio sjajan fudbaler i da je nadimak govorio sve o njemu.
„Da, kažu da sam igrom podsjećao na Mitra Mrkelu. Igrali smo u isto vrijeme na istim pozicijama. On u Crvenoj zvezdi, a ja u Dubravama, a potom u Orijentu, u Rijeci. E da nisam povrijedio koljeno, ko zna kako bi tekla moja karijera. Volio sam brz i napadački fudbal, jednostavan, uzmem loptu, prediblam jednog ili dvojicu, šprint pa centaršut. I ako je dobar centarfor eto gola i to glavom. A mnogo sam ih i ja postigao“, uživio se u priču Mrkela iz Gradiške.
Mrkela je godinama po kačenju kopački o klin boravio na stadionu Dubrava. Bio je konobar u klupskoj kafani, radio je mnoge poslove. Radio je iste stvari i u Jedinstvu iz Žeravice.
„Moj fudbalski nasljednik je sin Denis. Igra u Jedinstvu, nije što je moj, ali dobar je. Važnije od fudbalskog karaktera su oni ljudski karakteri. To od obojice sinova i kćerke i tražimo, da budu dobri ljudi. U posljednje vrijeme sam se distancirao od fudbala i našao drugo zanimanje. Ja i supruga se bavimo molerisanjem i posla je sve više. Još uvijek nema primjedbi za naš posao, a poziva ima na pretek. Molerisanje je kao život, ako su iza čovjeka mrlje, onda je sve jasno“, rekao je Elvir Pivač Mrkela, koji je i danas brz kao Mrkela nekada ili kao Orijent.
Kažu ljudi da bicikliom od Dubrava do grada stigne, obavi sve poslove i vrati se kući za jedno poluvrijeme fudbalske utakmice. I to bez nadoknade vremena. Takav je gradiški Mrkela, Elvir Pivač nekadašnje turbo lijevo krilo.