SRBAC – Na očevinu i djedovinu, koju pamti po riglovanoj kući, sirotinjskom životu, davno zasađenim stablima oraha, jabuke i kruške, djetinjstvu i čuvanju stoke na močvarama i utvajima, Nenad Tomić se vratio poslije dvije decenije u Sidneju, prostranom i udaljenom australijskom kontinentu.
Ukratko:
U Australiju otišao još 1974. godine
Nakon decenija vratio se na djedovinu
Sin sa porodicom nastavio život u Srpcu
Sačuvao i drveno klepalo kao dio tradicije
Iz rodnog sela Kladari kod Srpca, otišao je 1974. godine, nadajući se da će pronaći bolje plaćen posao i srećniji život nego u tadašnjoj Jugoslaviji.
Izučio auto-mehaničarski zanat
“Izučio sam auto-mehaničarski zanat. Poslije odsluženja JNA, godinu sam radio u Austriji. Kada su zet Milenko i sestra Jela, koji su već su bili u Australiji, predložili da i ja dođem, nisam imao dilema. Odlučio sam da sreću potražim u dalekoj zemlji, o kojoj sam do tada slušao samo priče”, kaže on.
Nenada su na put sa zebnjom ispratili otac Žarko i majka Gina.
“Čuvaj se nepoznatog svijeta i lošeg društva”, savjetovali su tada 22-godišnjeg sina Nenada koji na lijepo uređenom imanju, sa ribnjakom, vidikovcem, zidanim kućicama i drvenim nadstrešnicama, sada oživljava davnašnje uspomene.
“I piši nam, javljaj se, nemoj zaboraviti svoje selo, mjesto i porijeklo”, govorili su.
Kada je iz Beograda 14. maja 1974. godine, preko Singapura, poletio za Sidnej, u mislima bili su njegovo selo, roditelji, daleko putovanje i novi život, pun nade u bolje i ljepše.
Vratiće se u Kladare
A kada dovoljno zaradi, kovao je Nenad svoje životne planove, vratiće se u Kladare, izgraditi kuću i nastaviti život, u svome kraju i među svojima. U tome ga ništa neće spriječiti.
Odlazak iz Kladara
Iz Kladara otišao je u proljeće, a u Sidneju dočekala ga je jesen.
“Za mene, bilo je sve drugačije, lijepo i tužno istovremeno, ugodan ambijent, uređena država i jaka nostalgija. Bilo je posla, ali u željezari, gdje sam radio devet godina, i u rudniku još 11, do povratka 1993. godine”, prepričava Nenad svoj boravak u Australiji, gdje se oženio, stekao porodicu.
Prvi put poslije devet godina došao je kući, u Kladare, i tu boravio dvije godine. Ipak ponovo je otišao u Sidnej, i nastavio raditi, sada u rudniku, sve dok nije stekao uslove za penziju:
“Moja supruga Desanka i ja nismo se borili da u Australiji izgradimo kuću, da kupimo nekretnine, nismo uzimali kredite, jer je naša stalna želja bila da se vratimo. To smo i učinili. Ovdje nam je lijepo. Nigdje nisam srećniji nego ovdje, na starom kućištu. Stvorio sam uslove za rekreaciju, za opušten život, među prijateljima i komšijama. Ovdje žive moje uspomene.”
Očev zavjet
Nenad prepričava očev zavjet, njegovu želju da se vatra na ognjištu, gdje su rođeni i živjeli njihovi preci, ne ugasi:
“Ovo je uređeno mjesto, a kapija širom otvorena za svakoga. To je moja obaveza prema ocu koji je često govorio da selo i imanje bez ljudi, bez ljudskih glasova, bez priče i smijeha nisu živi.”
Povratak iz Australije
Zajedno sa Nenadom i Desankom, iz Australije, gdje je rođen, došao je njihov sin Saša sa porodicom, suprugom Slobodankom i sinovima Davidom i Nemanjom.
“Saša ima auto-limarsku radionicu u Srpcu i dovoljno posla. Srećan sam zbog njegove odluke da ovdje dođe i svoju djecu odgaja u ovom kraju, među svojim narodom, da znaju srpski jezik, svoju kulturu i običaje.”
Nenadova kćerka Dajana, zet Branislav i unuci Gavrilo i Jovan ostali su u Australiji. Oni su, za sada, ovaj kontinent prepoznali kao mjesto perspektivnog života, rada, napredovanja i školovanja.
Najdraža adresa Kladari 113
Nenad u zavičaju, u prirodi, među lijevčanskim njivama, pored rječice Stublaje, rano ujutro sluša cvrkut ptica, posmatra izlazak sunca, lovi ribu, živi opušteno i bez stresa. Od svih adresa na kojima je boravio, pisma i pozive primao, najdraža mu je ova – Kladari 113.
“U Australiji mnogo sam radio i mogu reći da mi je džep bio poprilično pun novca, pun para, ali srce prazno. Zbog toga sam ovdje. Ne žalim se na visinu penzije, moje potrebe su skromne, ali su najvažniji srce, duša, osjećaj pripadnosti.”
Drveno klepalo
Ispod nadstrešnice, gdje često dočekuje prijatelje i komšije, odzvanja drveno klepalo. Objašnjava nam njegovu funkciju.
“Udarcima drvenim čekićem o dasku, u različitim taktovima, slale su se važne poruke. Udarcima o klepalo nekada se narod obavještavao, sazivao na zbor, sastanak, u slučaju opasnosti i drugih potreba. Na klepalu piše da je to model od 1945. do 1960. godine. To je prototip i prethodnik mobilnog telefona.”