GRADIŠKA – Osamnaestogodišnji Admir Suhonjić iz Čikula kod Gradiške zavolio je konje u najranijem djetinjstvu.
Tu ljubav na njega je prenio djed Ševal, poznat u svome kraju kao veliki ljubitelj konja.
“Prohodao sam držeći se za konjski rep”, objašnjava nam Amir svoju ljubav prema konjima.
Upoznali smo ga krajem septembra na “Danu sela” u Bok Jankovcu kod Gradiške, gdje je na rasnom crnom konju jahao među mnoštvom radoznalog naroda.
Mnogi su ga zagledali, zaustavljali, zapitkivali, fotografisali se sa njim i njegovim konjem.
“Prije nego što doručkujem, nahranim konja. To je moja prva jutarnja obaveza. Ja mogu pričekati, on ne može”, priča ovaj mladić, varilac po struci, a poljoprivrednik po opredjeljenju.
“Odlučio sam ostati u selu. Smatram da se od poljoprivrede može dobro živjeti. Volim da radim. Volim stoku, naravno, konje najviše, ali i poslove na njivi, u štali. To je moj izbor”, kaže Admir Suhonjić.
Ipak, pričom se vraćamo konjima.
“Da li je bilo neprilika na trkama ili narodnim saborovanjima u Lijevču, gdje su konji dio narodne tradicije”, pitamo Admira.
“Bilo je, kako da ne, ali i to je cijena moje ljubavi prema konjima”, odgovara i nastavlja priču:
“Jednom prilikom, prije dvije ili tri godine, više se i ne sjećam, na trkama, konji su se uplašili, nastao je opšti haos, kojeg više niko nije mogao kontrolisati niti razjarene životinje zaustaviti. Konji su, u galopu, pojurili na razne strane, i ja sam pao sa konja”, opisuje događaj sa trkališta, nakon kojeg je tri mjeseca, zbog povreda, proveo u bolnici.
Ni to ga nije pokolebalo. Nakon oporavka, opet je dospio među konje.
“Kada sam ozdravio, oporavio se, svi su mi govorili da odustanem od jahanja i udaljim se od konja, ali ja to nisam mogao. Moj nagon za jahanjem, za takmičenjem, moja ljubav prema ovim životinjama to mi nisu dopustili. To je jače od mene”, ispričao je ovaj mladić, tek punoljetan, a sa dugogodišnjim stažom među konjima.
“Učestvujem na štraparijadama, revijama, izložbama, sajmovima, promocijama konja i zaprega… Gdje god su konji, tu sam i ja”, priča Admir, dok konj nestrpljivo kopa i poskakuje.
Admirova interesovanja i opredijeljenost za selo, poljoprivredu i konje uglavnom odudaraju od njegove generacije.
O tome Admir kaže:
“Kome god od prijatelja, vršnjaka, pričam o konjima, oni ne žele da slušaju, to ih ne interesuje. Svi me doživljavaju kao da sam da druge planete ili iz praistorije. Za njih su konji prevaziđena priča, a za mene sadašnjost u kojoj uživam.”
Konj u istoriji i mitologiji
Konj je prva životinja koju je čovjek pripitomio i s kojom je počeo da dijeli dobro i zlo, prepričava Admir Suhonjić predanje koje je zapamtio iz priča starijih iz svoga kraja.
Ljudski i konjski rod su neraskidivo vezani.
Čovjek bez konja ne bi bio zemljoradnik, ratnik, putnik, avanturista, inženjer, ljekar, misionar, kosmonaut, vladar. Bez konja ne bi bilo istorije, ili bi tekla mnogo sporije, ako bi je uopšte bilo. Čovjek bi, možda, još bio u neolitu, da konj nije tako brzo trčao pod njim.
Trčeći kroz vijekove i milenijume, noseći čovjeka na sebi, konj je obezbijedio besmrtnu slavu na strašnoj stazi napretka.
U mnogim dijelovima svijeta, kaže narodno vjerovanje, potkovica konja se smatra simbolom velike sreće. U narodnim pjesmama i predanjima, kroz istoriju, konj je kultna životinja.