KOZARSKA DUBICA – Mogućnosti seoskog turizma i prednosti života na selu prije dvije i po decenije kada se o tome sasvim malo govorilo, a skromno radilo, prepoznali su Banjalučani Biljana i Đurađ Radukić. Oni su asfalt u Rosuljama, naselju u najvećem gradu Republike Srpske gdje godinama stanuju, zamijenili makadamom u selu Gornji Jelovac.
U podnožju Kozare, šest kilometara od Knežice, a pored opjevane rječice Mlječanice, 1999. godine kupili su nedovršenu kuću.
Bila je to Đurđeva ideja, zaljubljenika u ribolov i prirodu, ispričala nam je Biljana, domaćica danas uzornog seoskog domaćinstva koje se veoma uspješno bavi ugostiteljstvom i turizmom. Ovdje rade i njihov sin Stefan, kćerka Monika i snaha Stana.
Svako od njih ima svoj zadatak i obavezu. Oni vole ovo selo u koje nikad prije nisu dolazili, niti ovdje imaju rodbinu, već samo prijatelje. Stekli su ih radom, ugledom i autoritetom, a prijateljstvo i povjerenje, kaže Đurađ, za njegovu porodicu je najveća vrijednost. Biljana je domaćica, ona brine o svemu, zajedno sa snahom i kćerkom dočekuje, uslužuje, ispraća goste, radi u kuhinji. Đurađ je penzioner i ribolovac, majstor za pripremu pastrmke. Zajedno s njim pečenje ribe na roštilju usavršio je i sin Stefan, po zanimanju informatičar. U kuhinji najviše posla ima Monika Radukić, Stefanova sestra, a Biljanina i Đurđeva kćerka, po struci veb-dizajner.
Snaha Stana, Stefanova supruga, porijeklom iz Gornjih Podgradaca, je profesor hemije. Ljubazna i vrijedna, strpljiva i omiljena gostima, ona radi konobarske poslove.
O Radukićima, njihovoj pastrmki koju uzgajaju u ribnjaku pored kuće, pročulo se nadaleko. Zato dolaze gosti iz mnogih gradova: Kozarske Dubice, Gradiške, Prijedora, Novog Grada, susjedne Hrvatske, inostranstva…
Stolovi u hladovini, ispod starih stabala graba, pored rječice Mlječanice, uglavnom su popunjeni. Dobar glas daleko se čuje, kažu posjetioci. Njima ne smeta makadamski put, udaljenost od ceste Prijedor – Kozarska Dubica, pusto selo, urušene kuće.
“Nama je Banjaluka baza, tu živimo, ali ovdje uživamo. Lijepo je nama, ništa nam nije teško, a vjerujem da se ugodno osjećaju i naši gosti. Da nije tako sasvim sigurno ne bi dolazili”, priča Stefan dok peče ribu, kao specijalitet kuće, za tek pristiglu grupu. Njegova majka Biljana kaže da je sezona pri kraju i da će već početkom septembra zatvoriti kapiju i svi se vratiti drugim obavezama u Banjaluci… Tako do proljeća, dok ovdje priroda ponovo ne oživi, a dani postanu topli.
“Boravimo ovdje dva i po do tri mjeseca, zavisno od sezone. Ove godine imali smo problema zbog poplave koja nam je odnijela most, poremetila dvorište i načinila štetu. Imali smo mnogo posla da sve saniramo, ali smo uspjeli.”
Početak je bio veoma težak… Sve je bilo zapušteno i napušteno, svuda divljina. Biljana i Đurađ bili su odlučni u svojoj ideji. Kuća koju su kupili nije bila uslovna za stanovanje, ni za boravak, a okoliš neuređen i zapušten. Njihov sin Stefan i kćerka Monika bili su tada sasvim mali i nisu razumjeli odluku roditelja, osim što im se dopala rječica Mlječanica.
U početku dok su roditelji svakodnevno radili, dovršavali kuću, gradili put, most, kopali kanal za vodovod i rupe za električne stubove, sjekli korov, uređivali šumarke, pravili parking i teren za rekreaciju, oni su se igrali na Mlječanici, redajući kamenčiće pored bistrih brzaka.
“Imali smo mnogo posla, radili danima, mjesecima i godinama, koristili svaki slobodan trenutak da ovdje dođemo i da se borimo za svoju ideju. Stizali smo iz Banjaluke rano ujutro, a odlazili kasno, sve dok se vidjelo”, priča nam Biljana, srećna što su uspjeli u svojoj ideji. Danas su Radukići srećna porodica zato što su vratili život u lijepo, a decenijama zaboravljeno selo, te sebi učinili zadovoljstvo, pronašli sreću i duhovni mir u podnožju Kozare, a blizu slavnog Knešpolja.