Žar­ko Pan­dža po­sle če­ti­ri de­ce­ni­je do­šao u za­vi­čaj
Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”
Sr­bac – Biv­šeg bok­ser­skog šam­pi­o­na Ka­na­de Žar­ka Pan­džu (74), po­sle če­ti­ri de­ce­ni­je, u nje­go­vom za­vi­ča­ju – se­lu Sta­ri Mar­ti­nac kod Srp­ca – do­če­ka­la je broj­na rod­bi­na. Me­đu nji­ma su Igor Pan­dža, Zo­ran Dra­go­je­vić, Go­ran Pan­dža, Bo­jan Bu­ka­ra, Mi­šo Da­vi­do­vić, Ana­be­la Pan­dža, Alek­san­dar Br­kić, Mom­či­lo Br­kić… Tru­di­li su se da ovaj su­sret kra­jem sep­tem­bra, iako je pa­da­la ki­ša i du­vao ve­tar, osta­ne svi­ma u le­pom se­ća­nju. Dok su na ra­žnju po­red va­tre okre­ta­li jag­nje i pra­se, pi­juc­ka­li do­ma­ću šlji­vo­vi­cu, Žar­ko je na­ši­ro­ko pri­čao o si­ro­ma­šnom de­tinj­stvu, de­čač­kim da­ni­ma, ču­va­nju sto­ke na pa­šnja­ci­ma, igran­ka­ma u su­sed­nim se­li­ma, maj­ci ko­ja ga je do ka­sno če­ka­la po­red lam­pe pe­tro­lej­ke na pro­zo­ru.
I ka­da je bok­so­vao za šam­pi­on­ske po­ja­se­ve u naj­te­žim ka­te­go­ri­ja­ma, ka­da su mu kli­ca­le hi­lja­de lju­di, on je u se­bi oži­vlja­vao sli­ke sr­bač­kih li­va­da i bre­žu­lja­ka, pla­ni­ne Mo­ta­ji­ce, Vr­ba­sa i Li­jev­če po­lja, gde je ro­đen 18. ma­ja 1951. go­di­ne. Tu je od­u­vek pro­na­la­zio sna­gu, ener­gi­ju, smi­sao bor­be i po­tre­bu stal­nog do­ka­zi­va­nja.
Se­dam­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka bio je šam­pi­on Ka­na­de u te­škoj ka­te­go­ri­ji. Bio je su­par­nik ve­li­ka­ni­ma tog do­ba – Džor­džu Ču­va­lu, Džor­džu For­ma­nu, Ti­mu Vi­ter­spu­nu, La­ri­ju Hol­msu, Te­o­fi­lu Sti­ven­so­nu, sa ne­kim od njih iz­la­zio na meg­dan. Uče­snik je „Zlat­ne ru­ka­vi­ce” 1977. go­di­ne u Be­o­gra­du. Od svih svet­skih šam­pi­o­na, Pan­dža na pr­vo me­sto, is­pred Mu­ha­me­da Ali­ja, sta­vlja Ar­či­ja Mu­ra. On je naj­ve­ći šam­pi­on jer je bio pr­vak u vi­še ka­te­go­ri­ja, po­čev od naj­lak­še do naj­te­že, bok­so­vao do pe­de­se­te, što ni­ko pre i po­sle nje­ga ni­je us­peo. U Ju­go­sla­vi­ji Žar­ko Pan­dža je po­be­đi­vao na me­đu­na­rod­nim bok­ser­skim tur­ni­ri­ma u Be­o­gra­du, Ni­šu, No­vom Sa­du, Za­gre­bu, Lju­blja­ni… Na vid­nom me­stu u ku­ći, u gra­du Vind­zo­ru u ka­nad­skoj po­kra­ji­ni On­ta­rio, ču­va di­plo­me, pe­ha­re i iseč­ke iz no­vi­na.
„Bio sam mlad, pun sna­ge i vo­lje, od­lu­čan da uspem. Iz Mar­tin­ca sam oti­šao u svet, da se ne vra­tim, pr­vo u JNA u Ra­šku, a po­tom u Ka­na­du. Ve­ro­vao sam – što odem da­lje, to će bi­ti bo­lje. Bor­ba za ži­vot i bor­ba u rin­gu za me­ne su isto. To me je dr­ža­lo i no­si­lo ka vr­hu. Ja sam ro­đen da bu­dem pr­vak, po­bed­nik, šam­pi­on”, sa­mo­u­ve­re­no pri­ča Žar­ko u svo­me se­lu, oda­kle je dav­no oti­šao u tra­ga­nju za bo­ljim ži­vo­tom.
On se pre od­la­ska u Ka­na­du po­mo­lio u ma­na­sti­ru De­ča­ni i za­ga­zio u re­ku Bi­stri­cu, ve­ru­ju­ći da će mu to do­ne­ti sre­ću. U se­ća­nju biv­šeg šam­pi­o­na i sa­da je od­la­zak u Ka­na­du 1972. go­di­ne: „Pam­tim rod­bi­nu i kom­ši­je. Svi su do­šli da me is­pra­te. Pla­ka­li su. To je bio put za mno­ge bez po­vrat­ka, jer su za­u­vek osta­ja­li u da­le­kim ze­mlja­ma. Vre­me ih je otu­đi­va­lo. Pri­hva­ta­li su tu­đu kul­tu­ru, obi­ča­je, na­čin ži­vo­ta, a rod­ni kraj, svo­ju nji­vu, po­tok i se­lo, rod­bi­nu, svo­ju si­ro­ti­nju su za­bo­ra­vlja­li.”
Pri­čom se če­sto vra­ća u rod­no se­lo, ko­je se uve­li­ko pro­me­ni­lo, osa­vre­me­ni­lo, ku­će su ve­li­ke i mo­der­ne, a ume­sto pra­šnja­vog pu­ta, ko­jim je pe­ša­čio, sa­da je ši­ro­ka i no­va as­falt­na tra­ka.
Exit mobile version