Piše: Profesor Teodor Trifunović
Za nas nema preče, bolnije, aktuelnije, stresnije, tužnije i teže teme od, sadašnjeg, katastrofalnog statusa pisma maternjeg jezika – srpske ćirilice, trenutno u javnoj upotrebi zastupljene s desetak procenata! Naglašavam srpske jer postoje i druge varijante tog ćiriličkog pisma: ruska, bugarska, makedonska, bjeloruska, rusinska, ukrajinska… kao što postoje različiti tipovi latinice: njemačka, engleska, francuska.
Tako u svom prikazu o ćirilici piše ugledni profesor Teodor Trifunović iz Broda. On naglašava da je u fokusu srpska ćirilica u zagrljaju s hrvatskom latinicom, još od vremena zajedničkog Pravopisa srpskohravatskog jezika iz 1960. godine koji je rađen na principima Novosadskog dogovora iz 1954. godine.
Takvo pravopisno stanje ostalo je decenijama i nakon izlaska Hrvata iz jezičkog zajedništva još 1967, konačno uz proglašenje hrvatskog jezika 1991. Takva situacija protivna je Ustavu Srbije od 2006. čl. 10. u kome stoji: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Ova ustavna odredba nikad nije primijenjena u srpskom pravopisu i na taj način ostaje mrtvo slovo na papiru! Kod Srba situacija u vezi pisma s dvije ravnopravne azbuke uporno se održava u cijelom postkomunističkom periodu, do danas. Posljedica tog višedecenijskog latiničenja Srba dovela je gotovo do potpunog sloma ćirilice.
Ako ne koristimo svoje pismo to je grijeh prema samome sebi, ne cijenmo dovoljno svoje vrijednosti. Ono što ne koristiš to ćeš izgubiti, ono što ne koristiš – to i treba da izgubiš. Zar nismo u stanju sačuvati ni ono što su nam u amanet ostavili hromi, sakati Vuk Karadžić i slijepi Filip Višnjić! Pismo je živa veza s generacijama i generacijama naših predaka. Mnogi naši preci izgubili su živote zbog ćirilice. Ako prema strancima pišemo latinicom, zašto između nas ne bismo koristili ćirilicu!
