Mnoge generacije srednjoškolaca u Gradišci, a posebno Škole učenika u privredi, sjećaju se Milje Jezdić, profesorice tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, njenog osmjeha, lijepe riječi i ohrabrenja za svoje đake u učionici, i za kolege u zbornici. Milja već dvije decenije počiva u rodnoj Vrbaškoj a njen lik, na mermernoj ploči, blizu ulaza u groblje, blagošću i dobrotom, nenametljivo, kao što je i živjela, dočekuje i isparaća sve koji ovdje dolaze.
Profesorica ruskog jezika, poodavno penzionerka, Nada Marić, radila je u istoj školi. Upoznala je Milju prvog radnog dana. O tome danas, priča sa velikom sjetom. Kada sam ušla u zbornicu i prošla školskim hodnikom sa dnevnikom ispod ruke, kaže Nada, Milja Jezdić me srdačno dočeka. Bilo je to 6. septembra 1974. godine.
„Njen široki osmjeh, njena predusretljivost, želja da svakome pomogne, da mlađe poduči, posavjetuje. Kazala mi je, vi ste koleginice, mladi i novi u kolektivu. Volite svoj posao, poštuje učenike i kolege, to će vam se vratiti poštovanjem u dugom životnom vijeku,“ sjeća se Nada Marić prvog susreta sa Miljom Jezdić, za koju je škola bila druga kuća a časovi životne lekcije.
Autoritet stečen znanjem, iskrenošću i toplinom duha, i danas živi među Miljinim bivšim učenicima.
„Ni kasnije, radeći 40 godina u tadašnjem ŠUP-u a kasnije Srednjoj stručnoj i tehničkoj školi, priča Nada Marić, nisam srela, upoznala, zbornicu dijelila sa osobom kao što je bila Milja Jezdić, profesorica sa stilom, uvažena i poštovana, među kolegama omiljena a među učenicima upamćena.
Milan Pilipović
