GRADIŠKA – Vrelo termalne vode na njivi Ranka Jokića u Šaškinovcima, potkozarskom selu tridesetak kilometara od Gradiške, mještani od davnina nazivaju Ilidža.
Ono i sada, kao i vijekovima prije, budi znatiželju, raspaljuje maštu mještana ovog i susjednih sela koji prepričavaju legende o čudesnom vrelu.
Sada su ga naselili dabrovi, pa je to još jedan povod za nas da potražimo domaćina i sa njim odemo na izvor.
“Gdje je kuća Ranka Jokića”, raspitujemo se u Šaškinovcima, ispred prodavnice.
“Ko je to, valjda Necer”, reče jedan od njih.
“Tako ste odmah trebali reći”, dodade.
Tada već nije bio problem stići do Ranka, Necera i Ilidže, izdašnog izvora tople vode.
“Ja sam nekada bio najbolji fudbaler u selu. Obožavao sam poznatog njemačkog fudbalera Gintera Necera, nosio dres sa njegovim imenom i brojem i davao golove ekipama iz svih ovih naših sela”, pohvalio nam se Jokić.
Vitalnost je pripisao ovom izvoru, koji ključa kao veliki lonac na vatri i otiče na sve strane.
Jednako i zimi i ljeti, kada je kišno i sušno godišnje doba.
“Kada god sam se okupao na Ilidži, i otišao na utakmicu, niko me nije mogao stići, niti mi uteći”, priča Necer dok se spuštamo nizbrdicom prema ovom izvoru, za koji se nadaleko pročulo.
Ovdje su se, kaže naš domaćin, mnogi nekada kupali, jer nisu imali vode ni kupatila u kućama. Čobani su zimi držali noge u vodi, dok je okolo led i mraz.
“Ovdje je najugodnije zimi, svuda hladno, samo je u vodi, na Ilidži, toplo. Bilo bi još toplije da vrelo ne razgrađuju dva obližnja izvora. Narod se masovno kupao, i muško i žensko, i staro i mlado. Dolazili su iz Šaškinovaca, Gornje i Srednje Jurkovice, Trnovca, Miljevića… Kupali se i danju i noću. Neko se stidio da se kupa danju pa dođe naveče”, opisuje Jokić čudnovata svojstva vrela koje je, kako reče, više narodno nego njegovo.
Tu su, prema pričanju starijih mještana, brodili vile i vilenjaci, nastajale legende i svakojake priče, o čemu se do kasno naveče pored lampe petrolejke raspredalo na radost slušalaca, većinom djece.
Tako je bilo nekada, ali ni sada stare priče nisu zaboravljene, reče Necer, pa nastavi započeto elaboriranje o seoskim kupačima:
“Sada toga više nema, osim pojedinaca koji vjeruju da vrelo pozitivno utiče na kondiciju, da daje snagu svakom čovjeku, u šta i ja vjerujem. Mnogo puta se to pokazalo kao sasvim istinito i u praksi zasnovano.”
Dabrovi
Ljetos su na Ilidžu u Šaškinovce došli drugi kupači, dabrovi. Zato ovaj izvor sada izgleda drugačije, samo je jednako izdašan kao prije. O tome Ranko Jokić Necer često razmišlja:
“Dabrovi grade brane i obaraju jošike i vrbe kao da su tišljerski zanat izučili bolje od svakog majstora iz našeg sela. Svako drvo, kada ga oni oštrim zubima podrežu, pada tamo gdje oni žele i gradi prepreku. Nijedno nije palo na njivu, nego u vodu. Izgradili su jezero dubine dva do tri metra. Uzidali su i stabljike kukuruza sa moje njive, donijeli grane iz šljivika koje sam orezao, postavili stare kapute i odbačene najlonske kese, da jezero vodu ne pušta.”
Iznosi Necer dilemu i kako su dabrovi dospjeli do njegove njive, uzimajući u obzir sve kombinacije i lokacije njihovih staništa, u Lonjskom polju u Hrvatskoj i na ušću Jablanice u Savu.
“Kako god saberem i oduzmem, prešli su, oko 50 kilometara, sve rijekama i potocima. Putovali su Jablanicom, Jurkovicom, Bornom, Mašičkim kanalom, dok su se domogli Jurkovice i Šaškinovaca. Prošli su devet sela, više nego jurkovački autobus, i stigli, direktno, kod mene, na moju njivu i moje vrelo. I tok su promijenili pa voda sa Ilidže više ne teče prema Donjoj nego Gornjoj Jurkovici. Jeste. Svega mi. I Svetoga Nikole.”
Moj zaključak je jasan, dodade Necer, usputno, na rastanku:
“Ja sam i dalje vlasnik, ali su dabrovi preuzeli upravu nad mojim vrelom.”
Istraživanje vrela
Ranko i njegove komšije prije nekoliko godina očistili su izvor i uredili okolinu. Željeli su saznati dubinu vrela, ispitati njegov biljni i životinjski svijet, provjeriti kvalitet i svojstva vode.
Analizom je utvrđeno da voda nije za piće, ali jeste za kupanje. Vrelo izbacuje mjehuriće i pepeo. Možda je vulkanskog porijekla.