Računaljka, školsko zvono i đačka klupa probudili su u Branku Bjelovuku i Mirku Bukovici bujicu emocija, kada su sredinom maja ušli u svoju školu. Zajedno su sjedili, u istoj klupi iz koje su otišli 1965. godine. Od tada, njih dvojicu vodili su životni putevi različitim stranama. Mirko je radio u Austriji. Prošle godine odlučio je da se vrati i postao stanovnik Gradiške. U rodno selo često odlazi.
„Svaki put, kao da se iznova bude moje uspomene. Gdje god sam živio i radio, u tuđem i dalekom svijetu, uvijek sam u srcu nosio svoje selo i svoju malu školu, u kojoj sam naučio prve životne lekcije,“ kazao je Bukovica. Branko je bio srednjoškolski profesor i funkcioner u Opštini Gradiška.
„Susret sa Mirkom, kojeg sam upoznao u prvom razredu, 1961. godine, za mene je dragocjen jer smo proveli najljepše dane i godine, a to je naše djetinjstvo. Iz ove škole i klupe, otišli smo u neizvjesnost ali odlučni da uspijemo.
Drugačije nije moglo, zato što je život u Jablanici, u našim porodicama bio oskudan. Mnogo smo radili i učili lekcije života,“ ispričao je Branko. Donio je i fotografiju iz 1967. godine, kada je već bio đak šestog razreda u Podgradcima.
„To je fudbalska ekipa našeg razreda. ja sam u donjem redu, drugi s desna. Bio sam dobar fudbaler, davao golove,“ objasnio je Branko Bjelovuk crno-bijelu fotografiju.
Bivše đake u školi su dočekale ljubazne učiteljice Dragana Subotić i Bojana Bulović.
One ove godine imaju šest učenika a kada su Branko i Mirko bili đaci iste škole, učionice su bile tijesne. Samo u njihovom razredu bilo je 29 učenika a u cijeloj školi mnogo više.
Milan Pilipović
