Omiljen među kolegama, uvažen među pacijentima, beskrajno spreman da pomogne, stalno pripravan da u svakoj situaciji stigne u pravi čas, strpljiv i dostupan za svakoga, u svim situacijama. Medicina je, za primarijusa dr Savu Stanišljevića, specijalistu pneumoftiziologije, bila želja iz djetinjstva. I sudbina.
Rođen je 27. januara 1945. godine u selu Elezagići. Osnovnu školu završio je u Novoj Topoli, gimnaziju u Gradišci a studij medicine u Beogradu.
“Želio je da radi u svome kraju. U blizini porodice, svojih uspomena iz djetinjstva i mladosti,” ispričala nam je Radana Stanišljević, njegova supruga, ugledni profesor srpskog jezika i književnosti, porijeklom iz Prijedora. Upoznali su se na fakultetu u glavnom gradu tadašnje države, Jugoslavije, zajednički izučavali nauke, svako svoju, i odredili zajednički životni put.
Nakon završetka studija i povratka u Gradišku, Savo se zaposlio u velikoj zdravstvenoj organizaciji, tadašnjem Medicinskom centru. Kao mlad ljekar radio je u Gornjim Podgradcima i Turjaku. Tu je sticao prva, značajna iskustva ali i povjerenje naroda.
Specijalizaciju pneumoftiziologiju završio je u Zagrebu, na Institutu za plućne bolesti i tuberkolozu. Po povratku sa specijalizacije raspoređen je na Grudno odjeljenje a potom u Dispanzer za plućne bolesti Doma zdravlja. Tu je proveo najduži period, i dokazao se u struci, stekao znanje i ugled koji su rezultirali zvanjem primarijusa. Pisao i objavljivao stručne radove.
“Dr Savo Stanišljević je snažna ličnost, individualac, uporan, karakteran, pošten. Za njega je pacijenet mjera svega. Poštovan zbog stručnosti i čovječnosti, postao je primjer mlađima, motiv da ga slijede, ” kažu njegovi bivši saradnici.
Kruna rada dr Save Stanišljevića je briga o pacijentu. Zato ga njegovi sugrađani pominju sa poštovanjem. Bio je oličenje ljekara koji zna svoj posao i voli ljude.
Dobitnik je više priznanja, za uspjehe u medicini i grada, za društveno angažovanje. U toku rata, veoma aktivno je prikupljao hranu i druge potrepština za vojsku Republike Srpske ali i sve druge, siromašne i ratom unesrećene. Djelovao je u okviru Humanitarnog društva “Dobrotvor”.
Jedan mandat bio je direktor Domu zdravlja. Cijeli radni vijek proveo je na istom mjestu, u istoj službi, samo su se nazivi i organizacione strukture mijenjale. Penzionisan je prije deceniju i po ali ga pacijenti i kolege pamte, zato što je, kako mnogi kažu, jednako uspješno liječio znanjem i riječima, humanošću i razumijevanjem, brigom za sve bolesne i unesrećene.
Milan PILIPOVIĆ