Uvijek je tačno računao. Bez onih tri puta sedam je 27, pa da zaokružimo na 30. Tako i danas računa.
Dragan Lukić, konobar iz Gradiške izračunao je da će zadnjeg dana decembra služiti goste za novogodišnje praznike po pedeset i četvrti put. Vitalan, okretan, nasmijan, manekenske linije, urednih brkova frizure i stava, Dragan kaže da su novogodišnji praznici oduvijek izazovi i za najiskusnije konobare. A posluživao je goste od „Triglava“ do „Kozare“ i „Plive“ u Jajcu.
„Ponosan sam na rad u nekada kultnim kafanama kao što su bile „Triglav“ u Novoj Topoli ili kafana Hotela „Kozara“ u Gradišci. Počeo sam konobarisati već od 1972. godine, kada sam završio školovanje. Kako tada, tako i dan-danas. Iako sam penzioner, gazda krčme Aco Pucar mi stalno govori, ne idi kući, radi koliko možeš. I, evo me među vama, gostima. A da sam kod kuće, samo bih gledao televiziju iz fotelje i otvarao frižider“, ispričao je ovaj konobar, živa legenda Gradiške.
Dragan je povukao paralelu između nekadašnjih i sadašnjih vremena. Da li je bilo lakše tada biti konobar, ili sada.
„Oba vremena imaju svoje čari i svoje prednosti i nedostatke. Nekadašnji kafe aparati su sporo radili i polako je kafa curila u dvije šoljice, a danas imaju šest, pa čak i osam izlaza. Ili ledomat – za sat vremena pravio je samo desetak kockica. Nije bilo klima uređaja, snalazili smo se kako znamo i umijemo. A, pila se i prodavala samo industrijska rakija. Uglavnom „Manastirka“, „Travarica“ i „Čačanka“, te konjaci. Bile su dvije kategorije rakije, slaba i jaka, a mi smo obe miješali i pravili onu srednju, koja se najviše pila“.
Novogodišnji meni bio je izdašan. Na stolovima prasetina, jagnjetina, riba ili teletina. Svega je bilo kao u priči. Pilo se i jelo.
„Baš kao u onoj pjesmi „Al se nekad dobro jelo, baš“. Bilo je posla i zarade, a i bakšiša. Gosti se opuste, popije se dosta, pa su onda dolazili na oporavak. A mi im pripremimo čudesni napitak. U bokal rasola dodamo malo cveklinog soka i mamurluk brzo prođe. Služili smo značajne ličnosti: predsjednike, direktore, ljekare, veoma uticajne ljude. Oni su nas često pitali za savjete, ali znali su i pripomoći ako je nekome nešto zatrebalo. Odnos između konobara i gostiju bio je nekako prisniji“, prisjeća se Dragan Lukić.
A prisjeća se i svojih drugara, kolega sa posla. Legendarnog Zorana Gajića, pa Bogoljuba, Ranka, ekipe iz „Triglava“.
„Bila je velika kolegijalnost među nama. Išli smo jedni drugima na akcije kad su se kuće pravile, radovali se rođenju djeteta, pomagali smo se međusobno. Dolazili su nam i najbolji pjevači, pjevalo se do zore. Danas je sve drugačije, ali to je normalno, promijenila se i država i sistem i vrijeme, pa moraju i ljudi“, zaključuje na kraju priče najstariji gradiški konobar Dragan Lukić.
Na kraju, na pitanje za želju, do kada bi volio raditi, našalio se i rekao da će to biti dan kada bude služio za veselje kada gazda Aco bude odlazio u penziju. Baš kao što su i njemu u čast priredili slavlje potkraj 2019. godine. A njemu je tek sedamdeset i druga.