Dragica Vučić je rodom iz sela Vrbanjci kod Kotor Varoša. Pokojni muž Boško je iz Krupe na Vrbsu. Našli su se u Lamincima, najvećem selu u Lijevče polju. Zajedno su živjeli u Požegi u Hrvatskoj, da bi život nastavili u Gradišci. Ubrzo su se odlučili na zajednički život, koji je donio mješavinu običaja, čija ljepota je posebno izražena u januaru.
Dragica sada živi uz desnu obalu rijeke Save, u Bok Jankovcu, četiri kilometra nizvodno od Gradiške. Ona priznaje da joj je januar najdraži mjesec u godini, jer je prepun velikih dana, lijepih običaja, čestitanja i zdravljenja. Božić pogotovo, a potom i krsna slava Jovanjdan.
„Pripreme za Božić kreću spremanjem hrane za Badnji dan i veče. Riba, grah, krompir, pita sa uljem, posne poslastice, pa onda unošenje slame za pijukanje. Neopisiva je radost te večeri. Skupe se djeca, a prethodno se dobro provesele uz badnjak koji tradicionalno ide kroz sela. I meni donesu badnjak, pomolimo se Bogu, večeramo i pijučemo“, priča Dragica.
Prelijepe običaje donijela je iz Slavonije, ali i iz Kotor Varoša i Krupe na Vrbasu. Pogotovo one običaje vezane za voćke, stoku, živinu i oranice.
„Trećeg dana Božića iznosimo slamu koju smo unijeli u kuću na Badnji dan. Na svaku voćku između stabla i grane stavimo po malo slame, vjerujući da će godina biti rodna i da će biti oraha i za pijukanje i za kolače, šljiva za rakiju i pekmez, jabuka, krušaka i svega što smo zasadili. A ujutro na Božić uđemo u štalu i okadimo je tamjanom i pomolimo se Bogu. Svakoj kravi obavezno dam po komad česnice da pojede, vjerujući da će biti i mlijeka i teladi. To uradim i sa svinjama i živinom. Božić moraju osjetiti i čeljad u kući i stoka u štali i voćke“, nabraja Dragica stare običaje.
Kod Vučića nakon Božića nastupi mali predah, pa onda kreću pripreme za krsnu slavu, Svetog Jovana.
Ova vrijedna domaćica, koja je donedavno važila za velikog proizvođača mlijeka, sada uživa sa svojim potomcima. Raznosila je mlijeko godinama biciklom i stekla veliki broj prijatelja. Nikada nijednu zamjerku nije dobila, svi je izuzetno poštuju. Smanjila je posao, sada uživa sa svojim potomcima. Svi su sčožni, čestiti i pobožni.
„Da je živ moj Boško, bio bi presrećan. Nema veće radosti od dobre djece. Pa još kada oni zasnuju svoje porodice i slažu se, to je bogatstvo. Mi slavimo Svetoga Jovana, Jovanjdan. Taman proslavimo Božić i Srpsku novu godinu i eto Jovanjdana. I opet smo u prilici da smo na okupu, svi veseli i nasmijani. Naravno, uz poštovanje naših starih običaja. Ikona Svetog Jovana, zaštitnika naše kuće, na istočnom je zidu u dnevnom boravku. Svakog jutra i svakog dana mu se pomolim i zaželim nam svima dobro zdravlje i uspjeh. Čuvam i božićnu i slavsku svijeću. Vjeruje se da ih je dobro zapaliti kada uslijedi oluja ili neko drugo nevrijeme“, kaže vrijedna Dragica Vučić, koja svake godine za januarske svetkovine djeci, unucima i praunucima isplete i našara priglavke od prave vune. Ravno osamnaest pari, za troje djece, devetoro unučadi, troje praunučadu, zeta i dvije snahe. Veliki broj priglavaka govore da se radi o velikoj i složnoj porodici.
Dragica nikada nije bježala od posla i nije ih dijelila na muške i ženske. Znala je i kositi i vodu nositi, pokupiti sijeno i uplastiti ga. Vrijedna je i danas, iako je prepolovila i osmu deceniju života.