LAKTAŠI – O izgradnji crke u Drugovićima, koja je osveštana na Mitrovdan, 8. novembra 1867. godine, i sada živi legenda. Prepričavaju je mnoge generacije u ovom i susjednim selima.
Seljaci natovarili građu na volovska kola
“Seljaci, negdje u šumi, vjerovatno u Gumjeri, natovarili su građu na volovska kola koja su se srušila zbog prevelikog tereta. Ispala je sva građa. Kada su Turci vidjeli šta se dogodilo, rekli su, gradite bogomolju tu, gdje je ispala građa. Tako je i bilo. U centru sela, na uzvišenju, izgrađena je crkva, prvo drvena, a kasnije velika i od cigle.”
Ovo je zapisao Živko Vujić, pjesnik i hroničar, autor monografija o crkvama, školama, narodnim običajima i ljudima.
Stranice istorije
Ispred crkve, u Drugovićima, koja dominira cijelim krajem, Vujić nastavlja priču o njenoj gradnji i graditeljima, kao da ispisuje stranice istorije.
“Dobiti dozvolu za gradnju na mjestu koje narodu odgovara, na brijegu, u centru sela, nije bilo lako. Trebalo je biti dovitljiv, snalažljiv. Legenda nastala prema istinitom događaju, preživjela je dane i godine i nadživjela tuđinske vlasti”.
Mještani su to, pripovijeda Vujić zagledan u veliku crkvu posvećenu Rođenju Presvete Bogorodice, ispričali episkopu banjalučkom Platonu, prilikom njegove posjete drugovićkoj parohiji, u novembru 1940. godine.
Mjesni paroh Đorđije Radić, u narodu poznat kao pop Đoko, govorio je tom prilikom o gradnji crkve, ali i škole, zapisano je u crkvenim knjigama i starim spisima.
Vasa Pelagić
“Ni manjeg sela, ni bogatije istorije”, prozborio je episkop Platon odajući priznanje stanovništvu Drugovića, gdje je prva Srpska narodna škola otvorena je 1868. godine, samo godinu poslije osveštanja crkve.
Galicijani pjevaju, rodiće godina
U zaselak Gumjera, u Drugovićima, podsjeća Vujić, krajem 19. i početkom 20. vijeka doseljene su brojne porodice iz poljske pokrajine Galicije.
“Pričalo se da je njihovo naseljavanje bilo bezobzirno i surovo. Onako kako su dolazili, jednostavno su ih rasporedili, bolje reći, razbacali po gustoj i neprohodnoj šumi. U pravu pustinju i divljinu. Gdje su pali, tu su i ostali, drugoga izbora za njih nije bilo”, zapisao je Živko Vujić u monografiji “Svjetiljka uništila mrak”.
I za to se interesovao episkop Platon. Raspitivao se da li srpsko stanovništvo živi u slozi sa doseljenicima i kako su se oni uklopili u ovu sredinu. Ubrzo je dobio odgovor:
“Počeli su oko svojih staništa krčiti šumu i postepeno proširivati obradivu površinu. Zemlja je vrlo lošeg kvaliteta, kamenita i brdovita. Ali, kao vrlo vrijedni, a drugoga izbora nisu imali, borili su se za goli opstanak. Vremenom su postali poznati i dobri radnici, vrijedne zanatlije.”
Na tako lošoj zemlji, od žitarica, najbolje je uspijevala raž. Bio je to njihov glavni prehrambeni proizvod. Raženom slamom pokrivali su i kuće.
“Po prirodi, oni su uvijek veseli. Kad god su nešto zajedno radili, čule su se njihove pjesme. Tada se ovdje govorilo: Galicijani pjevaju, rodiće godina”, dodao je pop Đoko, što je na momenat opustilo atmosferu i umanjilo zabrinutost, strah od nadolazećeg rata.
Strah u narodu i crkvi
O stradanju svetog hrama u Kokorima, posvećenog Svetom proroku Iliji, pričao je pop Vasilije Preradović.
“Mene je probudio Muho Jakšarović, moj prijatelj, trgovac iz Lišnje, rekavši mi da odred ustaša ide od Prnjavora preko Lišnje i Potočana prema Kokorima. Skočio sam, obukao se, pa u mrak. Srećom, moji su već izbjegli. Stariji sin i kćerka spavali su na štali Vida Njažića u Vijačanima, a žena i mlađi sin su se sklonili kod Sredoje Popovića u Branešcima.”
Episkop Platon i narod u crkvi, pažljivo su ga slušali.
“Krenuo sam prema selu Skakavci. Kad sam došao u Marinkoviće, u zaselak Krnješi, nastavio je priču pop Vaso, oni se zaprepastiše kad su me ugledali. Vele, oče Vaso, bježi, evo ustaša drumom uz Turjanicu. I mi se spremamo da bježimo.
‘Šta je dalje bilo?’, radoznalost i briga za narod episkopa Platona bila je očigledna.
“Još se nije ni razdanilo, ugledao sam plamen iz pravca crkve, ali nisam bio siguran da li gori crkva ili nešto drugo blizu nje. Zapalili su štalu prvog komšije. Crkvu i crkvenu kuću su opljačkali. Sve što su našli, svete knjige, domovnike, krštenice, knjige vjenačnih i umrlih, sve su odnijeli. Nakon toga, otišli su prema Kokorskom lugu.”
Poslije kraćeg ćutanja, popu Vasi se steglo u grudima. Imao je snage, samo za pitanje.
“A ja znam da je dobro što ste došli, preosvećeni vladiko, da nam kažete šta nam je dalje činiti”, završio je svoju besjedu pop Vasilije Preradović.
“I kako da spasimo naš narod”, dodao je pop Đoko Radić.
“Spas je u nama, braćo moja. Snaga smo mi i naša sveta vjera. To dvoje, ako su jedno, nikada propasti nećemo. Milostivi Bog je pravedan, on je naša nada i naš spas”, kazao je episkop Platon. I nastavio:
“Došao sam među vas, braću moju, da vas ohrabrim, da se zajednički borimo, uz Božju pomoć. Nije mi bilo lako doći, jedva na nogama stojim. Ne spavam nekoliko noći. Pokušavam zbuniti nesanicu, zaboraviti na bolest, ali ne uspijevam. Sa svih strana dobijam prijeteće poruke. Ne predajem se.”
Svi su nijemo slušali i gledali u episkopa banjalučkog. Iz njihovih očiju čitao je svaku misao, sa usana svaki šapat, iz pokreta ruku svaku namjeru.
“Možda i nije na mjestu da vam i ovo kažem, ali vi se, dragi moji, prema sebi ravnajte, i znajte da je došlo vrijeme da samo onaj koji je spreman da uloži cijeli svoj život, taj ima nade za spas od Boga.”
Pola godine kasnije, 5. maja 1941. godine, Platon Jovanović postradao je u Banjaluci.
Ubile su ga ustaše, nakon uspostavljanja NDH. Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala.
Pop Đoko Radić, zajedno sa popadijom Zorkom, interniran je u Srbiju, odakle se u Drugoviće vratio 1946. godine. Umro je u Banjaluci 1993. godine i sahranjen na Rebrovačkom groblju.