Filmska priča o Ruskinji Antoniji: Iz logora došla u Gradišku i udarila kamen temeljac zdravstvu (FOTO)

U zarobljeništvu je upoznala Mihajla Milivojca naočitog mladića iz gradiškog sela Vrbaška. Iako vjerena za ruskog oficira, Antonija je nakon raspuštanja logora u maju 1945. godine došla u Gradišku. Za životnog saputnika odabrala je Mihajla Milivojca.

Ubrzo se zaposlila i sa čuvenim doktorom Esadom Pračićem udarila temelje gradiškom zdravstvu. Sestra Tonja, kako su je zvali u novoj sredini, bila je glavna sestra čitavih 30 godina. Rodila je sinove Nikolu i Vladimira i othranila unuka Žarka Milivojca, uglednog profesora njemačkog jezika u gradu na Savi.

Držeći pod miškom knjigu „Žene Gradiške“ sa velikom dozom poštovanja, ljubavi i ponosa prema baki Tonji profesor Žarko je razvezao priču. Mnogo toga, gotovo nevjerovanog doznali smo o Tonji.

„Moja baka Tonja bila je jedno od četvoro djece, rođena u braku između oca Ukrajinca i majke Ruskinje. Njen otac Fjodor ih je kao bogati vlasnik pilane napustio prije no što su njih četvero pošli u osnovnu školu. Baka je jedina uspjela završiti školu, školovala se za medicinsku sestru. Počeo je rat, odmah je upućena na front kod Lenjingrada, a ubrzo je prebačena u Sevastopolj. Tu je i zarobljena 1942. godine. Imala je samo osamnaest godina“, ponosno priča Žarko.

Negdje u to vrijeme  je i njegov djed Mihajlo zarobljen i utamničen u Staroj Gradišci. Zahvaljujući činjenici da je bio punoljetan i fizički veoma jak, Nijemci su ga odabrali i uputili u radni logor u Austriju. Tu se Mihajlo zagledao u Antoniju koja je radila u ambulanti za zarobljenike.

„Baka nije odmah došla sa djedom u Gradišku, nakon raspuštanja logora devetog maja. Kanila je da ode prvo u Rusiju da vidi jesu li joj živi braća i sestre. U Beogradu su joj rekli da ne može u Rusiju, jer su porušene željezničke pruge i da mora sačekati mjesec-dva dana. Promijenila je plan i vozeći se zaprežnim kolima pet dana našla je djeda u Vrbaškoj kod Gradiške. Djed je kleknuo i molio je da ostane. Baka je već bila trudna i naravno ostala je“, navodi Žarko.

Tonjin unuk Žarko ispričao je zanimljivu crticu iz njenog života.

„Baka je  bila vjerena za jednog ruskog oficira. Odlučila je da ostane sa djedom, a potom je sa doktorom Esadom Pračićem osnovala bolnicu u Gradišci. Djed je sa malo škole otišao u policiju. Baka je dvadesetak godina nakon rata gledajući devetomajsku paradu u Moskvi vidjela tog oficira, već je unaprijeđen u čin generala. Bio je invalid. Zadirkivao sam je, mogla si biti generalica, a ti se odlučila za seljaka iz Vrbaške“, kroz smijeh govori njen unuk Žarko.

Sestra Tonja, kako su je zvali, bila je glavna sestra u bolnici u Gradišci 31 godinu, sve do 1976. godine. Gdje god je bila, ostavljala je snažan trag.

U Rusiji je dobila orden narodnog heroja. Istakla se u Sevasopoljskoj bici kada je zapregom sa fronta izvukla više ranjenih oficira i vojnika i spasila ih sigurne smrti.

 U Gradišci se pominje u knjizi Desanke Rađević „Žene Gradiške“, u monografiji u zdravstvu u Gradišci, te u još nekoj publikaciji. Sigurno je da zaslužuje više, možda čak i svoju ulicu.

Iz poštovanja prema ruskim korijenima i ljubavi prema Rusiji, Žarko je tri puta bio u najvećoj zemlji planete. Upoznao je bakinu sestru i brata, čak je mjesec dana bio na dalekom istoku u Vladivostoku.

I u Ukrajini, u Žitomorskoj oblasti kod Kijeva, obišao je grobove svojih predaka. Pročitao je sva djela Dostojevskog i u njemu spoznao svoj život. Zaljubljenik je u Romanove. Prije dvadesetak godina u Gradišci je osnovao pozorište „Anastasja“.

Izvor: https://aloonline.ba/ Autor: Boško Grgić