Život Bojke (Lazara) Milovanović, koja je 18. decembra navršila 95 godina, teško bi se mogao smjestiti u film, zato što je bogat a istovremeno dramatičan. Rođendan je, u krugu najbližih, proslavila dan kasnije, na Svetog Nikolu, u italijanskoj regiji Toskana i provinciji Livorno. Tu živi od 1967. godine, gdje je došla u potrazi za boljim životom.
Rođena je 18. decembra 1929. godine u Cerovljanima kod Gradiške ali, njeno bezbrižno i veselo djetinjstvo, u punoj kući, prekinuo je Drugi svjetski rat. Sjeća se da je njena brojna porodica, otišla u kozarski zbjeg na Vaskrs 1942. godine, u vrijeme velike neprijateljske ofanzive.
„Živjeli smo u planini, spavali na zemlji, pili vodu sa potoka i jeli zrnje kukuruza, pšenice, lizali brašno, brali voće i šumsko bilje… I bježali, sve dublje u planinu, tražili skrovita mjesta, usjeke i zemunice,“ priča Bojka o svom djetinjstvu u ratu. Imala je tada 13 godina.
„Nijemci i ustaše su nas zarobili i u kolonama, sproveli u Staru Gradišku, u logor. Zavladala je glad, bolest, djeca su masovno umirala. Gomile tjelesa ustaše su bacale u Savu vodu. Bila sam na samrti, kada su me u jesen 1942. godine iz logora izbavile dvije Hrvatice, Ljubica i Tereza. One su mi pomogle da se oporavim,“ sjeća se Bojka rata i logora ali i svojih dobrotvora. Poslije dva mjeseca, po naredbi tadašnjih NDH-a vlasti, upućena je u svoje selo. Stigal je takva naredba protiv koje se nije moglo niti smjelo.
„Nisam to prihvatila sa radošću, jer sam morala napustiti kuću i porodicu kod koje sam imala šta da jedem i gdje da spavam, imala topli kutak. Gdje da se vratim, pitala sam se. Ne znam kod koga ću, jer za svoju porodicu, za roditelje, braću i sestre nisam znala. U selu Cerovljani nema nikoga, i ničega, ni kuća ni naroda,“ priča ova krepka starica, ophrvana mislima iz mladosti. Na putu iz Zapadne Slavonije do Cerovljana, u zimu 1942. godine, nekoliko puta je, sticajem nevjerovatnih okolnosti izbjegla sigurnu smrt.
„Još nekoliko djevojaka i žena, spasenih na isti način, u tuđim porodicama, putovalo je kući. Stajali smo pored Save, u Staroj Gradišci, čekajući da prijeđemo u Bosansku Gradišku. Došao je ustaša i, bez mnogo pitanja, kazao da pođemo za njim, u pravcu logorskih zidina. Sve žene su otišle a ja sam ostala, da čuvam neke vreće sa stvarima, sa malo garderobe i hrane koju su nam, za puta pripremile hrvatske porodice, kod kojih smo boravili. Nije se osvrtao i ja sam, sasvim slučajno, ostala. Kasnije me izbavila, u zaprežnim kolima, jedna žena iz Laminaca, koja je imala propusnicu. Prezivala se Milovanović,“ pamti Bojka njeno prezime, zato što je isto, kao i njeno. Ime je zaboravila. Niko od grupe, koja je otišla za ustaškim vojnikom, nije preživio. Umorene su u logoru, kao i hiljade drugih iz Potkozarja. Preživjela je samo Gospova iz Kijevaca. Njeno prezime Bojka je zaboravila.
„Gospova je u momentu, kada je ustaša došao, tražila na poljani, pored Save, da nešto pojede, šiak ili trnjinu, i tako izbjegla povratak u logor,“ sjeća se Bojka velike patnje i ratnih strahota kada je ljudski život, posebno Kozarčana, vrijedio sasvim malo, gotovo ništa.
Poratno vrijeme
Poslije rata, kada je došla sloboda, njeni roditelji Lazar i Stoja, djevojački Ljubojević, zajedno sa petoro djece, vratili su se kući. Otac je bio u njemačkom zarobljeništvu, majka u zbjegovima i logorima, starija braća u partizanima. Jednog brata ubile su ustaše. Bojka se udala u Gornju Jurkovicu i u braku sa Dragom Babićem stekla dva sina i dvije kćerke. Dušan živi u Holandiji a Milutin u Rijeci, Mira je u Opatiji a Smilja u Firenci.
Od Drage se razvela 1960. godine, te nakon dvogodišnjeg boravka u rodnom selu, pet godina je radila u Rijeci. U Italiju je otišla 1967. godine, kada je Jugoslavija otvorila granice za svoje građane a mnogi, poput Bojke, krenuli u svijet. Ona je, putem oglasa u novinama pronašla prvo zaposlenje u Firenci. U početku je bila služavka, radila kućne poslove, pomagala starim i nemoćnim osobama. U Italiji se udala i sedamdesetih godina prošlog vijeka, počela novi život. Zaposlila se, skućila a suprug Anđelo, bio je njen najveći životni oslonac, podrška u svim situacijama. Penzionisana je 1993. godine. I kada su se ponadali da će, napokon moći uživati u penzionerskim danima, putovati po svijetu, Anđelo je umro 2000. godine. Od tada je ponovo sama, ali, u inat svim nedaćama, puna životnog optimizma.
Oslonac za rodbinu, pomoć zemljacima
Bojkin sestrić Aleksandar Šljivar iz Jazovca kaže da je ona mnogima iz gradiškog kraja pomogla da se zaposle u Italiji, da se snađu, zarade za porodicu.
„Ona je svima koji su došli u Toskanu, bila veliki oslonac, u svim situacijama. I meni je pomogla da se zaposlim u Italiji, gdje radim godinama. U njenom srcu ima dovoljno mjesta za rodni kraj i naše ljude. Dobrog je zdravlja, često priča o ratu, poratnoj izgradnji, mladosti u Cerovljanima,“ ispričao nam je Aleksandar Šljivar. Bojka ima šestoro unučadi, sedmoro praunučadi i jedno čukununuče. To je, kaže, njena najveća sreća.
Izvor: Milan PILIPOVIĆ