Anton Saček, penzioner iz Gradiške, većinu dana provodi na Savi.
U Bokovima, na samoj obali napravio je konobu od drveta, izdigao je na stubove, i kako kaže ne boji se visokih vodostaja.
„Prije pet godina savski nasip je proširen , izdignut i ojačan. Tačno sam proračunao, pod, odnosno gornja stepenica moje konobe je viša za deset centimetara od vrha nasipa. To znači da voda ne može unutra ni teoretski“, pojašnjava Anton.
Na nju je Tona, kako ga zovu prijatelji , koristeći solarnu energiju instalirao rasvjetu i GPS. Prati u svakom trenutku stanje na svom objektu. Bilo da je u Austriji, gdje je proveo radni vijek, u lovu ili kod kuće u Gradišci. Ispod konobe napravio je platformu za sjednje nad vodom i ribolov.
„Lov, ribolov i uzgoj lovačkih pasa su mi velika ljubav. Tako se odmaram, zanimljivo mi je. Ovdje mi dolaze drugari sa svih strana, družimo se, roštiljamo, okrenemo nešto na ražnju, važno je da nismo na betonu i asfaltu. Obožavam prirodu, ovo je recept za dug život. A to mi je i genetika predodredila, moja pokojna majka Milka umrla je u stotoj godini“, priča Anton Saček.
Nadaleko su poznata braća Sačeci, njih petorica. Branko, Anton, Miroslav, Josip i Štefan. Svi su dobri ljudi, izvrsni majstori i uvijek nasmijani i spremni na šalu. Jednostavno, gdje su oni, tu je i dobro raspoloženje. Pogotovo, gdje je Anton, Tona Saček.
