Gradiška je uvijek bila poznata po zanimljivim ljudima, zanimljivi ljudi sa svih strana voljeli su oduvijek doći u Gradišku.

Rano preminuli glumac Draško Vidović načinio je od Gradiške pozorišni grad. Glumci, velikani regionalnog glumišta rado su dolazili u grad na Savi.

Jedan od njih bio je Ivan Bekjarev. Na samom kraju sjajne glumačke karijere odvojio je dovoljno vremena za gradišku publiku, prijatelje i novinare.

I doktor Milutin Vučkovac, po kome je nazvan fudbalski stadion u Gornjim Podgradcima, za života je bio čest gost u Gradišci. Ostala je uspomena na ovog velikana, čija je životna sudbina zarobljenog dječaka u ustaškim logorima zabilježena u dokumentarnim filmovima i vrijednim knjigama.

Malo je nedostajalo da Rade Babić, čovjek koji je takođe ušao u gradišku istoriju ne doživi stotu, ali do zadnjeg dana života čitao je omiljene novine i pratio fudbal.

I Asim Hadžialagić je bio vitalan i u desetoj deceniji, i to sa fudbalskom loptom. Asim je legenda FK Kozara, fudbaler koga niko nikada neće dostići po broju odigranih utakmica. Odigrao ih je više od 800, čak 650 bez jednog bubrega, a postigao je 1003 gola.

Rade Gabrić, dugogodišnji direktor Šumskog gazdinstva Gradiška pokazao se i kao odličan voćar u Bistrici, prelijepom selu između Save i Prosare, kažu ljudi da dok je bio direktor nije nikoga odbio za bilo kakvu pomoć. I to treba pamtiti i prepričavati.

Bivša predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić rado dolazi u svoju rodnu Gradišku, a prilikom posjete Domu zdravlja fotografisala se sa predsjednicom sindikata u toj ustanovi Gordanom Lendićem i tadašnjim direktorom Tihomirom Mihajlovićem. Tiho je bio ushićen pozirajući između dvije dame.

Realizator u Radioteleviziji Gradiška Nenad Božić u svojoj kolekciji starina ima i kraljevo i Titovo hrastovo bure, oba napunjena rakijom. Tu su i ručni alati stari stotinama godina, a vrijedni Nešo poznaje u dušu voćarstvo, pčelarstvo, kalemljenje, a čak zna i nakovati kamen na vodenici.

I na kraju kolege novinari. Obrad Nikičević decenijama je bio prvi novinar u Srpcu, ponekad ga put nanese u Gradišku. Svaki susret bismo iskoristili za razmjenu informacija, gradiške za srbačke, i to iz prve ruke. Borislav Švraka se ne mora služiti tom metodom. Vrijedni Boro svojom kamerom svakodnevno obiđe i Srbac i Laktaše, i u svojoj Gradišci pravi kulinarske specijalitete za sladokusce.

A evo i stare prelijepe kuće i kafane, koje više nema, u kojoj su se najčešće okupljali novinari, pisci, muzičari i ribari. I svako je u njoj pričao svoju priču uz riblje specijalitete i dobru rakiju. U ovoj kafani novinari nisu dozvoljavali ribarima i lovcima da njihove priče budu bolje i nadahnutije.
Sve je postalo gradiški vremeplov.
