Gdje god da je radio, bio je udarnik.
Slobodan Jarić, šezdesetosmogodišnjak rodom iz Lušci Palanke, bio je rudar u Velenju i Resavici u Srbiji, a danas uživa u penziji, ovdje u Gradišci. Uvijek elegantan, nasmijan i na biciklu. Kaže da ga pamćenje izvanredno služi, uprkos teškim poslovima, i to duboko ispod zemlje.
„Devetnaest godina sam bio rudar. Kopao sam lignit u Velenju, u tada najvećem rudniku u Evropi. Godišnja proizvodnja nam je bila pet miliona tona. Uvijek sam prebacivao normu i to višestruko. Radili smo 1100 metara ispod zemlje. O koliko velikom rudniku se radi najbolje govori podatak da je imao 150 kilometara hodnika. Višestruko sam nagrađivan, osvajao sam medalje, bio uvijek prvi kopač, a potom i brigadir“, prisjeća se detalja Slobodan Jarić.
U slobodno vrijeme imao je dvije velike ljubavi. Trenirao je boks i bio dobar bokser, a volio je i ljepši pol. I danas, kako kaže, obraduje se kad spazi lijepu i elegantnu damu.
„Ženio sam se čak pet puta. Ni tu nisam zabušavao. Volio sam žene, a i one su mene voljele. Moje bivše žene su bile Slovenke, Hrvatice i Srpkinje. Sada sam srećno u braku sa petom ženom, tu smo se skućili na Obradovcu u Gradišci. Sa njom imam dvoje djece, imam i jedno unuče. Nema dana da ne pomislim na jednu Baricu iz Hrvatske, uha kako je ona bila srcu mila“, objašnjava sa velikim osmijehom Slobodan.
Junak ove kratke priče radio je i nakratko u oblasti niskogradnje u Gradišci. Priznaje da mu grad na Savi prija za penzionerski život, raduje se svakom susretu sa poznanicima, a ima ih ovdje mnogo. Jer i Slobodan Jarić je zaista prošao mnogo. Rudar, učesnik Otadžbinsko-odbrambenog rata, istaknuti sportista… Gdje god da je bio pozitivnom energijom okupljao je ljude oko sebe.
