Na jednom mjestu u laktaškom selu Krnete jedan do drugoga petnaest motora „Tomos“. Veliki zaljubljenik u ove motore, Goran Rašković, prikuplja ih, održava i vraća im stari sjaj, čisto iz ljubavi i, kako kaže, nostalgije prema prošlim vremenima.
Desetak ih je potpuno ispravno, a preostale će ovaj mehaničar, koji se mehanikom bavi da odmori od plastenika i eukaliptusa, popraviti tokom zime.

„Kad ne mogu ništa vani raditi, posvetim se motorima. Nakon mehaničke dorade slijedi finiširanje, odnosno lijepljenje originalnih naljepnica i lakiranje. Drugim riječima šminkanje. Moja želja je da napravimo na ljeto „Tomosijadu“. Dok ih popravljam zamišljam tu manifestaciju. Želim da napravimo jedan poveliki krug, da obuhvatimo nekoliko sela Potkozarja i Lijevče polja i da se potom družimo uz dobro piće i hranu“, pojašnjava Rašković.
Zašto se baš odlučio da kupuje i popravlja mopede „Tomos“, pa čak da načini kolekciju, kakvu sigurno malo ko ima na Balkanu, Goran daje logičan, ali i zanimljiv odgovor.
„Zvuk „Tomosa“ mi se urezao u sjećanju. I ne samo meni, već i generacijama starijih od mene. Poštari su sa ovakvim mopedima donosili penzije, čestitke, razglednice i ljubavna pisma. „Tomosima“ se išlo u ribolov, u lov, na sastanak kod djevojke ili ljubavnice. Ovakve motore koristili su i šumari. Momci koji su imali „Tomos“ sa dva sjedišta bili su glavni frajeri u selu. Ljepše je bilo povesti curu na motoru nego u „Stojadinu“, ljepši ugođaj. Zato želim da im se odužim, da podsjetim na ta prošla vremena i da im produžim život“, rekao je Rašković, naglašavajući da se dobrim motorićem moglo stići i u Miljeviće, Bakince i u Šimiće, ali i u Aleksandrovac, Maglajane ili Romanovce, na donju stranu.
Napomenuo je da će na „Tomosijadi“ biti i nagrada, i to za najstarijeg i najmlađeg vozača, pa zatim za najdebljeg i najspretnijeg. Brzina, kako kaže nije važna, jer smatra da je brzina dobra jedino u atletici i fudbalu, za razliku od drugih zanimacija, gdje je ipak važnija taktika i umjetnički utisak.
Zato kaže da je svaki popravljeni „Tomos“ njegov ponos.