NOVA TOPOLA – Da bi pronašli životnu saputnicu, tvrdi Ilija Manojlović (77), neformalni hroničar Lijevča, mnogi Topolčani su nakon Drugog svjetskog rata išli u Liku i Dalmaciju.
Tako su, kaže, činili i njegovi preci.
Posljednja Ličanka u Manojlovićima bila je njegova strina Dragica, iz okoline Gračaca. Provodadžije su najčešće išle po mladu, po udavaču, ali bez mladoženje. Oni su procjenjivali koja je za koga.
Bili su to poznanstvo i ženidba u istom danu, sve istovremeno. Uslov je bio da mlada bude stasita, da ima minimalno 100 kilograma, da može ponijeti vreću žita, da je sposobna za teške poslove u poljoprivredi, da ore i kopa.
Ličanke su se uklapale u takvu zamisao, u taj okvir, opisuje Ilija Manojlović okolnosti i uslove po kojima su u ovom mjestu birali djevojke.
“Tu je jasna logika. Kad dođe djevojka, na primjer, sa 120 kilograma, takva je bila na najboljem glasu. Nju ubrzo obori težak posao pa izmore djeca dok ih podiže, hrani i doji, a onda se tu još nađu rđava svekrva i goropadan svekar pa još i muž pijanica…”, opisuje Ilija Ličanke pod teretom koji se na njih svaljivao u ravnom Lijevču.
“Kada se sve to na nju navali, ona izgubi trećinu težine i izgleda kao manekenka u današnje doba. Ove naše, domaće, topolske i lijevčanske cure sa 60 kila, kad se udaju pa ih stisnu obaveze – od nje za tri mjeseca ne ostane ništa, samo sjenka od žene. Tako je bilo”, opisuje Ilija provodadžijsku praksu koja je uveliko uticala na fizičku i mentalnu strukturu stanovništva, posebno žena.
Svi stasiti, visoki, zgodni i jaki Topolčani imaju u sebi ličke krvi, smatra ovaj govorljivi i za priču nadareni Topolčanin, naslijeđen gen, kao što sam ja, a ovi niži, mali ljudi – to su autentični Lijevčani.
Najviše takvih priča, utvrđuje Ilija svoju teoriju o Lijevčanima i Ličankama, čuo je od starijih u kafani koju je držao njegov otac Nikica i gdje su mnogi, vični dugim i zanimljivim govorancijama, danima odsjedali i pripovijedali o svemu i svačemu. U Novoj Topoli, nastavlja Ilija opisujući poratni period, bilo je dvadesetak kuća. Većinom su to bile, veli, švapske kuće. Stara Topola bila je razvijenija, a u Novoj je sve trebalo graditi iznova. Zato je i dobila naziv Nova Topola jer je gotovo sve tu počelo iznova.
“Pamtim samo jednu prodavnicu, ambulantu, pekaru, mlin, školu, kovačku radnju… Ništa i ničeg drugog tu nije bilo. I ovo ću vam kazati: seljaci, bez škole, koji su došli u kombinat ‘Mladen Stojanović’ goli i bosi bolje su upravljali preduzećem nego školovani, koji su poslije preuzeli vlast i državnu imovinu. Ručno su radili, bez mehanizacije, ali su bili odani poslu i ideji, proizvodili žito, povrće, meso, mlijeko, sir… Topola se danas ne može uporediti s onim vremenom, iz moga djetinjstva i rane mladosti, priča Ilija Manojlović, kada sam pješke ili u zaprežnim kolima išao po seoskim zborovima i igrankama.
“Svi smo tada hodali bosi jer nismo imali para za opanke i drugu obuću. Putevi su bili prašnjavi ili blatnjavi, zavisno od godišnjeg doba. Nova Topola je sada lijepa varoš i ima sve uslove za moderan način života. Zamišljao sam nekad kako bi bilo dobro da svi imamo cipele, da imamo šta obuti, pojesti i gdje leći, a nisam ni pretpostavljao dokle će taj razvoj stići. Još da nije bilo ovog posljednjeg rata, gdje bi nam bio kraj”, opisuje Ilija dvije epohe Nove Topole, dva svoja životna perioda. O napretku i razvoju Nove Topole, modernog naselja u centru Lijevče polja, Ilija govori u detalje jer se svega sjeća.
On pamti kako su nakon Drugog svjetskog rata, kada su odavde otišli Nijemci, doseljavale porodice iz udaljenijih krajeva, iz cijele Krajine, u potrazi za poslom i boljim životom. A ovdje, prvenstveno zbog prirodnih blagodeti, plodne zemlje i obilja pitke vode, bilo je posla. U to vrijeme u ekspanziji je bila poljoprivredna proizvodnja i kombinat “Mladen Stojanović”. Sa velikim zanosom, nastavlja ovaj hroničar svoga kraja, građena je nova država, a to je uticalo na naglo povećanje broja stanovnika:
“Naše kuće, a bilo ih je pet, nalazile su se u Staroj Topoli, u blizini sadašnjeg kanala. Mi smo među najstarijim porodicama”, tvrdi Ilija Manojlović i dodaje:
“Bavili smo se poljoprivredom, nasipali puteve, bili smo cestari, tako su nas zvali i po tome poznavali. Bio je moj djed Ilija, koji je 1944. godine ubijen u logoru ‘Jasenovac’, kao i stric Milan. Bogdan je bio kovač, pa još jedan stric Gojko… On je preživio rat jer je deportovan na rad u Njemačku”.
Ilija je u Zagrebu završio industrijsku školu, radio u fabrici “Rade Končar”, čiji je generalni direktor bio Ante Marković, bivši predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije. Kasnije se Ilija vratio u Gradišku i zaposlio u Zemljoradničkoj zadruzi. Bio je vozač kamiona.
Ilijin otac odstrijelio medvjeda
I sada se u Novoj Topoli priča kako je Nikica Manojlović, Ilijin otac, 1954. godine odstrijelio medvjeda, koji se i sada, prepariran, nalazi u Lovačkoj kući u Kozincima. Medvjed je nabasao na kuću u Resanovcima, poviše Gornjih Podgradaca.
Domaćin i njegove komšije su pekle rakiju. Krvoločna zvijer izvrnula je kazan, razbacala pintu, kace i buradi, poharala sve u blizini, porušila svinjce i kokošinjce, podavila stoku… Svi su pobjegli glavom bez obzira, a medvjed, kada se tu dobro pogostio, nastavio je put poniže od Resanovaca, sve do Lijevča. Glas o tome brzo se pročuo, zavladala je panika, narod se pozatvarao u kuće, popeo na tavane… Taj događaj Ilija detaljno prepričava:
“Medvjed, težak tačno 227 kilograma, kako je to kasnije utvrđeno, stigao je koji dan kasnije i do Nove Topole. Došao je u blizinu naše kuće. Otac se nije uplašio, nego je pohitao u policijsku stanicu po karabin. Procijenio je da lovačkom puškom ovoj zvijeri ne može nauditi. Nikica je, zajedno sa grupom lovaca potjerao medvjeda sve do Cerovljana, Kolone i naselja Batar… Tu ga je sustigao te poslije teške i opasne borbe ustrijelio. Govorio nam je da, kada se medvjed uspravio, stao na zadnje noge, svima koji su ga jurili od straha su se tresle noge, a hlače vijale kao na motoru, na vjetru. Simo Bogdanović je poslije, na zaprežnim kolima, među lotrama medvjeda vozio kroz sela sve do Gradiške. Narod je odasvud trčao da vidi to čudo: medvjeda koji je danima sijao strah svuda gdje se pojavljivao. Godinama je bio prepariran, u staklu u gostioni ‘Lovac’ u Gradišci, a poslije je premješten u Lovačku kuću u Kozincima.”
Izvor: Nezavisne.com