GRADIŠKA – Na času istorije, u Osnovnoj školi u Vrbaškoj kod Gradiške, nastavnik utvrđuje gradivo o SFR Jugoslaviji. Pominje Drugi svjetski rat, Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, gdje je 29. novembra 1943. godine stvorena bivša država i pita učenike ko je bio vrhovni komandant i doživotni predsjednik SFRJ. Niko se ne javlja. Nastavnik je odlučio da pomogne.
“Znate li ko je bio Tito”, upita.
Ruku uvis podigoše Milica i Nikola Misimović. Brat i sestra. Blizanci. Oni su sigurni da znaju odgovor.
“Hajde, kažite, ko je Tito”, reče nastavnik.
“Tito je naš tata”, uglas odgovoriše ova dva đaka.
“On je varilac, radi u Glini, u Hrvatskoj, a kući dolazi svakog petka. Onda kosi travu oko kuće i sije baštu sa mamom”, dopuniše Milica i Nikola svoj odgovor. I drugi učenici dosjetiše se da bi to mogao biti tačan odgovor.
“Da, gospodine nastavniče, Tito je njihov tata, to je istina”, potvrdi dječak iz istog kraja.
Tito Misimović je rođen 30. oktobra 1986. godine u Jablanici, selu tridesetak kilometara od Gradiške. Njegov otac Vitomir Misimović, povratnik iz Australije, odlučio je da sinu, šest godina nakon smrti Josipa Broza Tita, nadjene njegovo ime.
“To je duga priča, više komična nego ozbiljna. Moj otac nije bio ljubitelj Jugoslavije, niti je Broz bio njegova omiljena ličnost. Naprotiv. Volio je Kraljevinu Jugoslaviju, Dražu Mihailovića, dinastiju Karađorđevića… Zato je mome starijem bratu dao ime Karađorđe. Tita je često psovao, a to je bilo kažnjivo. Čim pomene Tita, kod kuće ili u kafani, neko dojavi i eto policije. Zato je on iz revolta meni odredio ime, ne mareći šta o tome misli moja majka Milena, mada ona nije bila protiv njegovog izbora imena. U odnosu prema Titu ni poslije nije ništa promijenio. Imao je samo drugačiji izgovor pred policijom. Govorio je: ‘Drugovi, džaba ste došli, ne psujem ja vašeg, nego svoga Titu'”.
Tito Misimović kaže da je u najranijem djetinjstvu postao žrtva politike, mada toga nije bio ni svjestan.
Nove neprilike nastale su u školi, kada su ga vršnjaci zadirkivali, jer niko nije imao takvo ime.
“Tada sam bio postiđen, ne shvatajući zbog čega sam drugačiji i zašto svako traži da mu pojasnim svoje ime. Kasnije sam se navikao i nisam pomišljao da ga mijenjam. A bilo je mnogo različitih situacija – pozitivnih i negativnih”, priča nam Tito, navodeći mnogo primjera za svoju tvrdnju. Kada je u matične knjige u Gradišci upisivao starijeg sina Nemanju, sada učenika završnog razreda osnovne škole, službenica je iskazala vidnu simpatiju za njegovo ime.
“Stigao sam u posljednji minut radnog vremena. Službenica je već pakovala stvari. Trebalo je da krene kući. Kada je zatražila ličnu kartu, tek da vidi i zakaže termin narednog dana, iznenadila se. ‘Zbog Tita ću ostati mimo radnog vremena’, rekla je. Obećala i uradila”.
Na račun imena Tito je profitirao i u saobraćaju. Policijska patrola ga je zaustavila zato što nije upalio svjetlo.
“Kada su pogledali moje dokumente, bilo je vidno njihovo iznenađenje. ‘Hej’, kaže policajac kolegi, ‘Dođi da vidiš kako je ime vozaču. Tito. Baš tako’. Raspitivali su se još ponešto o mom imenu, vratili dokumente i oprostili prekršaj. ‘Sretno, druže Tito, drugi put upali svjetlo’, rekoše i mahnuše mi, kao i ja njima”.
Ipak, Tito je imao i neugodnih situacija… Najveća neprilika desila se prilikom krštenja djece, u crkvi.
“Neće sveštenik da krsti Titovu djecu. Kaže: ‘Sve može, ali Tito ne može u crkvu’. Bio je isključiv. Dao nam je neko vrijeme da se ispred crkve, u dvorištu, konsultujem, da izaberem drugo, crkveno ime. Vidjevši da nemam kuda, da nemam izbora, dogovorio sam sa kumom Tomislavom Mijatovićem da prihvatim njegovo ime. Tako je u crkvenim knjigama zavedeno da je moje ime Tomislav”.
Titov otac je, poslije Tita, stekao još jednog sina kojem je dao ime Dragoljub, Draže, po Mihailoviću, vrhovnom komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini.
“Draže i ja smo u djetinjstvu mnogo vremena provodili zajedno. Stariji brat Karađorđe nas je čuvao, pratio do škole. Bio je zadužen za nas dvojicu kada roditelji nisu kod kuće. Kada brat i ja idemo držeći se za ruke komšije kažu: ‘Vidi kako se vole Tito i Draža’, što je istina”.
Svakodnevno, u različitim prilikama i okolnostima, kada izgovori svoje ime, predstavi se i pokaže lične dokumente uglavnom slijedi dodatno pitanje.
“Kad sam se oženio svi su rekli: ‘Udala se Zora za Titu’. Jedino Zora nije bila impresionirana tim imenom, nije ni podržavala ni osporavala. Na poslu, u Glini, gdje radim nekoliko godina, svi su to ime prihvatili sasvim normalno. Ljudi koji se sjećaju Tita i Jugoslavije vole to ime. Oni me nude pićem i čestitaju. O Josipu Brozu Titu ne mislim ništa loše. Naprotiv. Čuo sam i pročitao mnogo pozitivnog o njemu”.
Tito je iznio i plan porodičnog izleta, kojem se raduje njegova cijela porodica.
“Nekoliko godina planiram sa porodicom otići u Kumrovec. Valjda će se i ta želja ispuniti za 25. maj ove godine, na Brozov rođendan”.
Tito ugostio Adžića
Tito Misimović se ne bavi politikom. Opsjednut je varilačkim poslom, izgradnjom kuće, školovanjem djece. Nedavno je njegovu porodicu, kao uzornu i vrijednu, posjetio gradiški gradonačelnik Zoran Adžić.
“Kada me u dokolici poznanici pitaju ko je najviši zvaničnik kojeg si primio, kao Tito, ne čekaju dugo odgovor. To je Zoran Adžić, odgovaram u takvim prilikama”, kaže Tito Misimović.