Slovenac po ocu i majci, Puljanin po rođenju i mjestu života, a sada penzionerske dane provodi u Gradišci.Bogomir Likar ima 77 godina i kaže da je rado slušao pjesme riječkog benda 777.
Ekonomista u penziji, boem u duši, zaljubljenik u mnoge lijepe životne stvari.
„Kad smo kod muzike moj idol je Arsen. Volio sam moje Atomce, Langera i Obradovića. Kao Puljanin ponosan sam na Matu Parlova, on je bio umjetnik u sportu, umjetnik u životu, jedna plemenita dobra duša. Pula mi je u srcu, a sad sam zaljubljen u Gradišku“, prve su riječi koje mi je jutros rekao ovaj zanimljivi sagovornik bogate biografije.
Otkud u Gradišci, kako je baš odabrao ovaj grad, kako se snašao u novoj sredini, pitanja su na koja sam sa velikim nestrpljenjem očekivao odgovor gospodina Likara.
„Preko godinu dana sam u Graedišci. Pula više nije grad za one koji imaju relativno malo novaca. Skupoća je na sve strane. Ovdje sam podstanar. Fasciniraju me ovdašnji ljudi, ovdje vlada duh tolerancije.
Za kratko vrijeme stekao sam dosta prijatelja. Ovo mjesto, kej, me relaksira. Sam pogled na Savu, na vodu koja protiče, na most i ljude koji idu tamo i ovamo, budi u meni i emocije i sjećanja. Gradiška je po mnogo čemu slična mojoj Puli“, iskren je Likar.
Bio je šef nabave u jednoj velikoj kompaniji. I onda kako kaže mic po mic dođu i godine, dođe i penzija. Odlučio se da mirovinu potroši bez stresova i da mu ona bude dovoljna za koliko-toliko pristojan život.
Bogomir Likar ima zanimlji stil, poseban stav, a i poglede prema vrijednostima života. Obožava poeziju, Tin Ujević mu je omiljeni pjesnik.
„Prvi put kad sam obukao ovako pocijepane hlače, koje sam u Trstu platio sto hiljada lira, moj pokojni otac me htio istući. Volim da se osjećam komotno i udobno. Odjeća ne čini čovjeka, važno je ono što nosim u duši. A nosim veliku ljubav prema svim ljudima, a pogotovo prema mojoj kćerci i unuku koji igra futsal za hrvatsku mladu reprezentaciju. Osim Save posmatram i roditelje sa malom djecom. Kako moji Istrani kažu infišan sam u djecu, u klince u njihove bezbrižne osmijehe“, sa puno sjete u očima izgovorio je Bogomir Likar.
Rekao je na kraju i da je infišan ljude, koje svakodnevno susreće, rijeku Savu i život u Gradišci.
