Tako, nekako uglas, govore braća, 57-godišnji blizanci Ranko i Branko Švraka.
Njihovo imanje u selu Jelići, dvadesetak kilometara od Gradiške, je među najljepšim, a oni uzorni poljoprivrednici i domaćini.
Obrađuju 70 dunuma zemlje, proizvode povrće, voće, žito, svinjsko i jagnjeće meso, bave se bravarijom i zidarijom.
Rade mnoge seoske poslove, koje je teško navesti u nekoliko rečenica ili kraćem razgovoru.
“Posao ne biramo, radimo sve što donosi zaradu i što ima smisla. I koristi. Ustajemo prije šest svako jutro. Prethodnog dana se o svemu dogovorimo. Nema dana bez plana. Uvijek znamo šta je čiji posao, zadatak. Tu nema dilema”, ispričao nam je Ranko Švraka, iskreno, domaćinski.
Ugostio nas je, zajedno sa bratom Brankom, ispred velike i lijepe kuće, u podnožju Prosare. Iako je dan vreo, velika vrućina zapekla svuda, samo se cvrčci čuju u obližnjem šumarku, ovdje je sasvim ugodno, jer vjetar rashlađuje brežuljke, ispucalu zemlju i žedne voćke.
“Koliko proizvodite, čega najviše”, zapitkujemo braću Švraka.
“Najviše žita, ali uglavnom za svoje potrebe. Sijemo ječam, zob, pšenicu, kukuruz, travu za ovce… Imamo 50 ovaca, svinje, kokoške, svakojaku stoku i živinu, treba to prehraniti”, pojašnjava Branko. Tako se najviše isplati.
“A povrća, paradajza, paprike, imamo za deset kuća, deset porodica. Poklanjamo i drugima, zato što su i nama nekada komšije pomagale”, priča Branko, majstor za svakojaku bravariju, vještih ruku, čega god se uhvati.
Tako ga opisuju poznanici, komšije, prijatelji. Njegov brat Ranko je majstor za građevinske poslove, ali je poljoprivreda zajednički zadatak i najvažniji posao za obojicu.
“Braća Branko i Ranko, ili kako ih zovemo Brane i Rane, za svaku su pohvalu, primjer dobrih domaćina, vrijednih komšija koji su sve stekli poštenim radom”, pričaju naši sagovornici u Jelićima. Oni su nam predložili da posjetimo Branka i Ranka i uvjerimo se u ove navode. Braća Švraka posjeduju dva traktora, berače, mnoge priključke, veliku kuću, podrume, šupe, štale, obrađene njive, šljivike i voćnjake, plastenike… Na svakom mjestu, u dvorištu, pomoćnim objektima, voćnjaku ili staji, sve je posloženo, uređeno, na svom mjestu. Pod krovom se suši gomila crvenog luka, u bašti džinovske bundeve, u plasteniku bogato rodili paradajz i paprika.
“Mi smo u djetinjstvu živjeli u maloj kući, devet sa šest metara, građenoj od nepečene cigle i čerpiča. Otac je umro kada smo bili sasvim mali, sestre se kasnije udale, majka ostala sa nama dvojicom. Uvijek smo vjerovali da možemo izgraditi i urediti domaćinstvo, a kada čovjek ima cilj i želju, uspjeh će sigurno doći”, priča nam Ranko Švraka. Branko ga dopunjava:
“Uvijek narod govori da treba ići u inostranstvo, da je tamo bolje. Nismo odoljeli, nego smo po tri mjeseca otišli u Evropu, ja u Njemačku, a Ranko u Švedsku, da vidimo, da provjerimo i lično odlučimo gdje je bolje. Shvatili smo da za nas nisu ni Njemačka, ni Švedska, a ni Evropa, gdje se više radi nego ovdje, gdje nema odmora, samo radno odijelo i pidžama. Nismo imali dileme, vratili smo se ovdje, odlučni da na djedovini radimo i gradimo, ali i da uživamo u svome radu i rodnom selu.”
Braća Švrake kažu da nikome nisu dužni, ni državi ni narodu. Danju su na dva traktora, a naveče, nedjeljom ili praznikom, u dva automobila, idu u grad ili na slavlje, svako sa svojim društvom, a često zajedno.
“Nismo mi robovi svojih ideja i odluka. Imamo vremena za sve, za rad i za odmor. Volimo društvo, veselje, zabavu… Važno je samo dobro isplanirati vrijeme i to poštovati”, kažu Branko i Ranko, zadovoljni u svome selu i na svome imanju.
Neženje
Branko i Ranko Švraka su neženje.
Imali su priliku da se ožene, ali su po tom pitanju, kažu, neshvaćeni.
“Kada god smo htjeli i planirali da se ženimo, potencijalne udavače su nas nagovarale da napustimo selo i iznajmimo stan ili neki sobičak u gradu. Niti jedna nije htjela da prihvati našu odluku, ili mi nismo imali sreću da sretnemo prave žene za nas, to ne znam”, požalili su nam se Ranko i Branko, braća blizanci, slični u svemu, pa čak i u životnim izazovima kao što je ženidba.