Đačka knjižica Stevke (Đurić) Blesić iz 1939. godine, koju su sačuvali njeni potomci u Gradiški, podsjetila je Momčila Marjanovića (89), Stevkinog školskog druga, a potom dugogodišnjeg učitelja, na koncept školstva u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Đačke knjižice su se razlikovale po bojama, sjeća se Marjanović, rođen u Rogoljima. On je 1939. godine bio đak prvog, a Stevka trećeg razreda. Nakon Drugog svjetskog rata, 1949. godine završio je Učiteljsku školu u Banjaluci i radni vijek proveo u učionici.
– Crvene knjižice su posjedovali odlikaši, plave su označavale vrlo dobrog učenika, žuta je označavala dobrog, zelena je pripadala đaku sa dovoljnim uspjehom, a bijela najlošijem, nedovoljnim uspjehom za prelazak u stariji razred – priča Marjanović, poznati učitelj iz Gradiške, penzionisan prije tri decenije.
Nepismenost
Za raznobojne knjižice ima logično objašnjenje.
– U to vrijeme, prije Drugog svjetskog rata, polovina stanovništva je bila nepismena. Zbog njih su postojale knjižice u bojama. Po tome se jasno znalo ko je kakav učenik – objašnjava Marjanović, prepričavajući obilježja školstva u tom periodu, navedena u posebnom poglavlju požutjele đačke knjižice „o ponašanju učenika“.
– Škola, osim obrazovne, imala je naglašenu vaspitnu ulogu. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije više pažnje posvećivalo se vaspitanju, pa tek obrazovanju, mada je i jedno i drugo bilo važno – smatra Momčilo Marjanović.
Podsjeća na principe učitelja i ostalih vaspitača, koji su bez oklijevanja posezali za batinom.
– Bili smo mnogo maltretirani u školi, vaspitavani u vojničkom duhu. Učitelji su nas tukli, fizički zlostavljali iznad svih očekivanja i normi pedagoškog ponašanja. Kada sam odrastao mnogo puta sam se pitao da li su naši roditelji umjeli da vole i uvažavaju svoju djecu kao što to čine mlađe generacije. U to vrijeme ne sećam se pobune ili neslaganja roditelja zbog fizičkog zlostavljanja djece u školi – kaže Marjanović za Srpskainfo, rekavši da je to i sam osjetio.
Batine
Nijedan dan školovanja u Rogoljima, kaže on, nije prošao bez batina, a učiteljica ga je tukla i tri puta dnevno.
– Kada nas je raspustila, na početku rata, skinula je pred nama sa zida sliku Kralja Petra i zgazila je nogama. Mi učenici prvog razreda niti smo znali o čemu se radi, zašto ona tako postupa, niti ko je kralj, ništa… Kasnije sam sve shvatio, naročito u vrijeme Drugog svjetskog rata i NDH – rekao nam je učitelj Marjanović, prelistavajući staru đačku knjižicu i uspomene iz rogoljske škole.
– Kada učiteljica uđe, sve tablice za pisanje, kao po komandi, moraju biti ispod klupe. To je pod jedan. Pod dva, svi istovremeno tablicu moramo staviti iznad klupe, a pod tri spustiti na klupu, ali nečujno. Ako neki đak lupne tablicom o klupu, sleduju batine, a za sve ostale, radnja kreće od početka, iznova – opisuje Momčilo svoje đakovanje.
Ne izostavlja ni ulogu redara, zaduženog za urednost učionice i disciplinu među učenicima.
– Redar je bio neprikosnoveni autoritet, u odsustvu učiteljice. Kada on kaže da đak klekne u ćošak, tu nema oklijevanja. Klečati golim koljenima na podu, na bodljikavom kukuruzu se mora i tu ne smije biti pobune, niti prigovora – ispričao je Marjanović, koji se tokom školovanja, prvo u svom selu, a potom u Banjaluci, opredijelio za učiteljski poziv.
– Kada sam ja postao učitelj i zakoračio među učenike, nisam koristio metode iz Kraljevine Jugoslavije, mada sam morao biti stroži od učitelja mlađih generacija i sadašnjih prosvetara. Svakom učeniku prilazio sam na suptilan način, pokušavajući da ga razumijem, ohrabrim, pa tek onda iskritikujem, ukoliko zaključim da to ima smisla. Bio sam najstroži prema svojoj djeci, sinu Vladi i kćerki Vesni, jer sam bio i njihov učitelj – ispričao je Momčilo Marjanović u svojevrsnoj lekciji, neformalnom času o školi i školskim principima, prije više od osam decenija.