NOVA TOPOLA – Na groblju u Elezagićima, selu blizu Nove Topole u Lijevče polju, na spomeniku Jovici Brkljaču, doseljeniku iz sela Grmuša, 25 kilometara nizvodno od Bihaća, na mermernoj ploči ucrtana je njegova fotografija pored kamiona sa dva konja.
A Grmuša je u svakom ratu razarana, stanovništvo likvidirano ili prinuđeno da bježi.
U Drugom svjetskom ratu, na Garavicama, najvećem srpskom stratištu bihaćkog kraja, likvidirano je 247 stanovnika Grmuše. Među njima i brojni preci Save i Jove Brkljača. Spasenje u izbjeglištvu u Banatskom Velikom Selu kod Kikinde, pronašao je Jovin otac Savo, po kojem je unuk, naš sagovornik, dobio ime.
“U Banatu je 1947. godine rođen je moj otac Jovo, Jovica, kako su ga mnogi oslovljavali. Djed Savo nije izdržao u ravnici i vratio se u Grmušu 1949. godine. Doveo je moga oca koji je tek prohodao. Popravljao je razrušeno imanje, počinjao sve iznova na svojoj gorevini. A onda je njegov sin, a moj otac, koji sada počiva u lijevčanskoj ravnici, otišao u Futog, na posao. Radio je tamo 18 mjeseci, ali nije mogao bez zavičaja. Vratio se i on. Oženio se, stekao porodicu. Ja sam rođen u Grmuši, tu sam proveo djetinjstvo i najljepše doba života. Grmuša je moja uspomena koju čuvam i nosim u srcu. Sve naše je opet srušeno, uništeno, i kuća i okućnica, ali ja se uvijek tamo vraćam, bar u mislima”, sjetno o svome kraju i precima priča Savo Brkljač, jedan od inicijatora obnove seoske crkve posvećene Svetom Pantelejmonu, izgrađene 1893. godina, a porušene u posljednjem ratu.
Sada predvodi akciju na izgradnji parohijskog doma. Za njega i komšije, koji su se skućili u mnogim mjestima Srpske i Srbije, i cijelog svijeta, nije prepreka što u Grmuši sada niko ne živi.
Prije rata bilo ih je više od 300, a prema posljednjem popisu, u ovom pitomom selu, na platou iznad unskog kanjona, nije bilo nikoga. Samo razvaline i uspomene.
Usamljenik u tuđem selu
Jovo, ili Jovica Brkljač, umro je i sahranjen u okolini Nove Topole, u Elezagićima, daleko od rodnog sela Grmuša, u stalnom nadanju, želji za povratkom, koja mu se nije ispunila. Tamo, u kraju stalnih ratova, bježanija i oluja, počivaju njegovi preci. Jovo je ovdje usamljen, jedini Brkljač na groblju u Elezagićima.
“Živi mogu da se vrate, nekada, ta mogućnost uvijek postoji. Žal je za našim mrtvima, za našim pokojnicima čiji grobovi su rasuti u drugim mjestima, gradovima i državama. Oni više ne mogu da se vrate. Za njima jedino možemo upaliti svijeću u našoj crkvi, Bogu se pomoliti i njih se sjećati. Zato, u pustom i praznom selu, u kojem žive naše uspomene, obnovili smo crkvu”, sjetno priča Savo Brkljač pokazujući fotografije na kojima su porušene kuće, putevi kojima su nekada hodili, a sada kosilicom, kroz travu i ostrugu prolaz napravili, ručak na traktorskoj prikolici, odmor u hladovini stare kruške, poslije napornog rada i probuđenih uspomena u zavičaju.