Krstan Bajić iz Drvara u penziji šeta gradiškim ulicama. Svakodnevno savskim nasipom dođe do spomen-kompleksa u Bok Jankovcu i vrati se kući na ručak. Kaže da je šetnja dobra za mnoge stvari.
„Ubijem vrijeme“, da ne šetam ležao bih na kauču i stalno otvarao frižider. Ovako šetnja pogoduje srcu, plućima, mišićima, zglobovima i nervnom sistemu, a dobro je i za oči. Malo, malo pa pogledam lijevo ili desno. Gradiška je poznata po lijepim ženama“, vragolasto zaključuje Krstan.
U svoje vrijeme je pjevao, i to pjesme grmečke i one sa olanine Klekovače. Znao je i povesti pjesmu i pratiti druge. U narodnoj nošnji sa brcima i Drvarčanima, djelovao je impozantno. Prije dvadesetak godina bio je najpopularniji pjevač izvornih krajiških pjesama u Gradišci , a znao je i dodati svoj stih.
Kaže dok se pjevalo, popilo i družilo do tad se i živjelo, a ovo danas je životarenje.
Ponekad tiho pjevuši, tek da ne zaboravi stare drvarske pjesme. S vremena na vrijeme ode i do Drvara, tek da neutrališe nostalgiju.
„Mnogo mi je lakše zbog činjenice da ovdje u Gradišci ima dosta mojih Drvarčana. Susretnemo se i ispričamo, evociramo uspomene, raspitamo za nekokoga za koga nismo odavno čuli“, rekao je u kratkom razgovoru Krstan Bajić i krenuo prema savskom keju. Ubrzo će i ručak, a poslije valja i malo odrijemati. I tako iz dana u dan. A ove stihove ponekad zapjeva tiho, onako za sebe.
Da zapjevam pjesmu malo jače,
čulo bi se sve do Klekovače.