GRADIŠKA – Kada se opredijelio za poljoprivrednu školu, koju je prije sedam godina završio u Gradišci, Mile Popović (26) iz Gornjih Karajzovaca, u Lijevče polju, nije imao dileme kojim poslom će se baviti i kojim životnim putem ići.
Njegov izbor je život na selu i proizvodnja ukrasnog bilja i povrća. Ljubav prema poljoprivredi naslijedio je od djeda Mileta i bake Milkice.
“Sa djedom i bakom sam odrastao, sa njima radio u plastenicima i na njivama, sijao povrće, žito, a najviše ukrasno bilje. To sam zavolio. Ništa mi nije teško, ni rano ustati, ni kasno leći, ni voziti kamion natovaren našim proizvodima, kupcima u cijeloj BiH”, ispričao nam je Mile Popović.
Prije dvije godine oženio se i stekao kćerku. Sada je još više motivisan da se bavi poljoprivredom.
“Moja supruga Bojana, rođena u Čelinovcu, podržala je moj plan i prihvatila da se i ona bavi poljoprivredom. Razgovarali smo o tome prije braka. Radimo zajedno, trudimo se da ne zaostajemo za djedom i bakom koji su veoma vrijedni i posvećeni poljoprivredi. U takvom ambijentu odrasta i naša jednogodišnja kćerka Jana”, pohvalio nam se Mile Popović, nosilac registrovanog poljoprivrednog gazdinstva, uzornog u Lijevče polju.
Na porodičnom imanju stiče radni staž, uplaćuje državne doprinose i planira povećanje proizvodnje.
Popovići imaju 36 plastenika i nekoliko hektara obradivog zemljišta.
“Nema dana u godini bez posla. Stalno nešto radimo, u plastenicima ili na otvorenom. Proizvodimo 500.000 različitih sadnica tokom godine. To je obiman i težak posao, ali je isplativ. Ja sam svoj gazda i poslodavac. Koliko radim, toliko imam. Treba biti odgovoran prema sebi, prema poslu i biljkama, zalijevati, okopavati, prihranjivati, rasađivati…”, kaže Mile.
Popović smatra da su poljoprivrednici stimulisani za svoju proizvodnju, a posebno nabavku mehanizacije. Nedavno je kupio novi traktor, a planira obnoviti i poljoprivrednu mehanizaciju.
“To je stimulativno. Republika Srpska i Ministarstvo poljoprivrede daju značajan dio novca, bez kojeg bi poljoprivrednici teško mogli nabaviti nove i moderne traktore, ali i drugu mehanizaciju”, smatra naš sagovornik.
Njegov primjer, kaže, želio bi da slijede vršnjaci, omladina… Kada bi tako bilo, sela bi bila bogatija, bez zapuštenih imanja i praznih kuća. Škole se ne bi zatvarale.
“Pored naše kuće u Karajzovcima je škola koju sam pohađao. Broj učenika je svake godine manji. Ja želim da moja kćerka bude đak iste škole, naše, seoske škole u Gornjim Karajzovcima”, kazao nam je Mile Popović, uzoran mladi poljoprivrednik, kojem je traktor najvažnija mašina, a plastenik i njiva, najbolja fabrika.