Gradiška – Gospojinski vašar u Gradišci, 21. septembra i u dane koji prethode, vekovima okuplja sve generacije i društvene slojeve koji iz grada i sela, hrle istom mestu, velikom parku pored glavnog puta za Banjaluku. Svake godine, u ovo vreme, Gradiščani se prisećaju prethodnih vašara, pominju pevače i svirače, igrače na žici, akrobate, vozače motora u kaci, izložbu stoke i konjske trke…
Na vašaru su oduvek bili mali i veliki ringišpili, streljane, mađioničari, opasne životinje u žici, dugačke zmije koje su iz drvenih sanduka vadili mišićavi mladići i omotavali oko pasa a radoznali narod u strahu se sklanjao podalje, na bezbedno odstojanje. I posmatrao.
Sećaju se toga profesori u penziji Hikmet Hadžialagić i Kasim Dubičanac, lekar Blagoja Tomić, učesnici konjski trka Jovan Lepir i Mićo Ristić, meštanka Anka Šmitran…
Oni se sećaju kako se uzbuđenje uvlačilo u kosti svakog radoznalca koji nije odoleo zidu smrti i motorima u kaci, što je ipak predstavljalo najveću vašarsku atrakciju. Ova tradicija i sada živi u Gradišci a na vašar svake godine stižu modernije novotarije koje narod gleda sa jednakim čuđenjem i prepričava do sledećeg vašara. Najviše se raduju deca jer je vašar jedna velika maštarija koja se ne može opisati i obuzdati.
Radivoje Zarić, pesnik i učitelj iz Gradiške, davno je napisao da na Malu Gospojinu ali id anima pre i posle “u parku sve bruji od glasna razgovora i veselja. Pod šatrama udaraju tambure i bubnjevi, ječe harmonike, cvile violine, pište zurle, nadmeću se promukle pevaljke. Za stolovima najviše seoskog sveta. Pred njima pune zdele pečenja i krigli piva. Užagrili očima u pevaljku i slušaju pesmu, “medna roso đe si zimovala…”
Zarić je rečima verno naslikao vašar i narod koji se tu sjati, za Malu Gospojinu, pa se svako, u dimu od vatre na kojoj se peku prasad i jagnjad na ražnju a pilići na štapu, bori za svaki centimetar prostora.
“Reka sveta klizi kroz park. Umorne majke vuku decu zamazanu od arnautske alve i licitarskih kolača. U ustima im pištaljke plehnatih orozova, gađaju prolaznike papirnatim lopticama, pucaju iz pištolja sa čepovima od pluta”.
U dane vašara u Gradišku su nekada, a to može biti i pre stotinu godina, gostovali pehlivani, artisti i akrobate. Oni su hodali po žici ili konopcu razapetom između stubova ili većih zgrada, najčešće na mestu bivše pijace ili njenoj blizini, što je iz današnje perspektive centar grada. Najpoznatiji među njima bio je Arif Tamburija poreklom iz Bosanskog Šamca koji je hodao na žici održavajući ravnotežu pomoću dugačke motke a ponekad vozio bicikl, što je u neverici pratilo mnogo naroda. Tamburiju u svojim pričama i pesmama pominje i Branko Ćopić, što je dokaz njegove sveopšte popularnosti.
Prema pričanju meštanina Sakiba Demirače, u Gradišku je za vašar dolazio atleta i narodni junak iz Like. I zabavljao narod različitim čudesima. Imao je toliku snagu da je trgao lance, pred ushićenim i začuđenim narodom koji ga je posmatrao u neverici. Tek kada bi legao na cestu a preko njega prešao kamion, uzbuđenje praćeno glasnim povicima, dostizalo je vrhunac. Stariji Gradiščani i sada prepričavaju njegove nastupe i programe koji su zapisani u knjigama o prošlosti Gradiške ali je teško zaključiti kako mu je bilo ime i iz kojeg je mesta u Lici.
“Narod ga je jednostavno pamtio kao junaka iz Like i o njemu, njegovoj snazi raspredao neverovatne priče,” govorio nam je Hikmet Hadžialagić, kada se povede priča o vašaru.
Pevači i svirači
Poznati pripovedač Ćamil Sijarić, zapisao je da se od davnina u Gradišci nije moglo slabo pevati i loše svirati, što je posebno vidljivo bilo u dane vašara. “Mogla je nekoga i Pešta da primi kao dobar glas i dobru svirku a Gradiška ga odbaci. Odbačene je slala dublje u Bosnu, u Banjaluku i Sarajevo jer što je za njih, nije za Gradišku. Ovde se tražilo da se umire uz muziku i ako se nije moglo, onda se nije ni živelo,” govorio je Sijarić, nekada profesor i Nižoj realnoj gimnaziji u Gradišci.
U Gradišci na obali Save
Kada je sa gramofonske ploče 1928. godine, koje su predstavljale tehnološko čudo, izum kojem se divio svet, čuo pesmu o Gradišci koju je otpevao čuveni Boro Janjić i u pesmi njega pominjao, tadašnji načelnik Hakibeg Reufbegović, fijakerom je otputovao u Šabac i popularnog pevača doveo u Gradišku, u dane vašara. Prema zapisima Vlade Miloševića, muzikologa iz Banjaluke, u Gradišci je sjatilo i mlado i staro, okupio se celi grad i okolina, da bi na velikoj pozornici pored Save Boro Janjić otpevao pesmu “U Gradišci na obali Save”.
Politika / Milan Pilipović