GRADIŠKA – Kada su Mira i Vlado Matavulj prije gotovo 80 godina na korzu u Gradišci, blizu austrijske vijećnice, otvorili prvu cvjećaru u ovom gradu najviše su se obradovale gradske dame, koje su buketima nedjeljom ukrašavale kuće, kao i mladići koji su djevojkama poklanjali karanfile.
Stari dio grada pored Save u to vrijeme bio je veoma posjećen, naročito uveče kada su mladi šetali kejom ispod lipa, a stariji odsjedali u kafanama, baštama i restoranima.
Vlado i Mira, penzioner i domaćica, voljeli su cvijeće.
Otvaranjem “Cvjećarnice”, kako je pisalo na drvenom kiosku, 1967. godine ostvarili su dugogodišnju želju, svoj davnašnji poslovni san.
Njihova snaha Nada i sin Miodrag, koji su ovaj posao naslijedili 33 godine kasnije, sjećaju se tog vremena.
“Vlado je iz hobija htio da otvori cvjećaru, po ugledu na velike gradove. Vidio je to u Banjaluci, Sarajevu, Beogradu i zato je htio da u svom gradu ima svoju cvjećaru. Mira, koja je takođe voljela cvijeće, slijedila ga je u tome. Tako su se svrstali među gradiške privatnike, tašnare, apotekare, poslastičare, obućare, remenare i druge zanatlije na glasu”, priča Nada oživljavajući slike stare Gradiške i uspomene na svekrvu i svekra, od kojih je zajedno sa suprugom naslijedila radnju i unaprijedila cvjećarski zanat.
U to vrijeme izbor cvijeća nije bio veliki kao danas. U vazama na policama prve gradiške cvjećare najviše je bilo karanfila, gerbera i ruža koje su Matavulji nabavljali na Hrvatskom primorju, najviše u Splitu, a potom zagrebačkom naselju Žitnjak, gdje su postojali veliki cvjetnjaci.
“Pošiljke sa cvijećem dopremane su vozom. Vlado ih je strpljivo čekao na stanici u Okučanima. Kasnije, cvijeće je stizalo autobusima. To je već bilo lakše. Potražnja je bila velika pa su mnogi poslije radnog vremena dolazili kući, po cvijeće”, sa sjetom pričaju Nada, u to vrijeme službenica u “Trikou”, i njen suprug Miodrag, bivši radnik Vodoprivrednog preduzeća “Sava”.
O Miri, domaćici koja je zavoljela cvjećarski zanat i svojim primjerom otvorila poslovne puteve preduzimljivim sugrađanima, njeni nasljednici pričaju sa poštovanjem:
“Voljela je komšije, sugrađane, a posebno djecu, omladinu. Ko zastane ispred cvjećare ona sa njim porazgovara, pita čiji je, ko su mu roditelji, gdje stanuje. I poklanja cvijeće. Zahvalnost je za nju bila najbolja plata. Tako je više poklanjala nego prodavala”.
Mirin kiosk je nekoliko puta mijenjao lokaciju, selio zbog urbanističkih zahtjeva gradskih vlasti.
Kada je posustala u poslu, zbog starosti i nemoći, a nakon smrti supruga Vlade, nastojala je da ovaj posao nastave sin i snaha. U početku za njih je bilo rizično napustiti državni posao, ali i to se promijenilo…
“U vrijeme Vlade Ante Markovića 1990. godine primat od državnih preduzeća počela je preuzimati privatna inicijativa. To je presudilo da se suprug i ja opredijelimo za nastavak malog porodičnog biznisa. Baka Mira bila je srećna zbog naše odluke da je zamijenimo”, priča Nada Matavulj, koja je u cvjećari provela 31 godinu.
Bilo je to za njih teško vrijeme, posebno u ratu. Ona i suprug putovali su u Srbiju jer ovdje nisu imali gdje da nabave cvijeće. U popularnom “stojadinu”, sjećaju se naši sagovornici, jednom prilikom prevezli su 200 lončanica i 11 kutija rezanog cvijeća.
O tom periodu Nada priča:
“To je bilo teško vrijeme, kada su od cvijeća uglavnom pravljeni vijenci za sahrane. Tek nakon rata ovaj posao vratio se u normalne tokove, sve je živnulo. Sjećam se, poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je prestao rat u BiH, počeli su stizati paketi cvijeća iz Holandije”.
Ljubav prema cvijeću Nadi je prenijela njena svekrva.
Zato je poslije zvaničnog preuzimanja posla odlučila da cvjećari promijeni naziv. Tako je “Cvjećarnica”, nekada u drvenom, a potom u metalnom kiosku, postala cvjećara “Teta Mira”, sada u prizemlju višespratnice u glavnoj gradskoj ulici.
Nadu je poslije više od tri decenije u ovom poslu naslijedila njena učenica Biljana Milanović.
Ona se zaposlila u cvjećari “Teta Mira” prije 21 godinu. Od Nade i Miodraga naučila je ovaj zanat i stekla povjerenje sugrađana, kupaca. Time je uspješno nastavila dugu i bogatu cvjećarsku tradiciju. Sada ona vodi cvjećaru “Teta Mira”.
“Poslije završene gimnazije u Gradišci istovremeno sam počela studirati i raditi u cvjećari. Ljubav prema cvijeću bila je snažnija i pobijedila. Zavoljela sam ovaj posao, naučila, shvatila odgovornost u poslu. Srećna sam zbog prilike da nastavim tradiciju i čuvam ljubav koju su u ovu cvjećaru ugradili Mira i Vlado Matavulj, a potom i njihova snaha Nada i sin Miodrag, od kojih sam mnogo naučila”, kaže Biljana, predstavnik treće generacije u najstarijoj gradiškoj cvjećari.