Kočićevo se prethodno zvalo Junuzovci, po begu Junuzu koji je u doba Turske ovdje imao posjede. Nakon Prvog svjetskog rata selu je naziv promijenjen u Kočićevo, po književniku i narodnom tribunu Petru Kočiću. Kada je na vlast došla NDH-a, 14. januara 1941. godine Kočićevu je naredbom vraćen stari naziv Junuzovci. To je potrajalo do 1950. godine. Tada su nove vlasti FNR Jugoslavije odlučile da Junuzovce preimenuju u Kočićevo, po želji mještana ovog lijevčanskog sela.
Katolički svećenik, franjevac fra Tomo Ivković, u kanonskim pohodima 1626. – 1630. godine spominje u svojim zapisima selo Junuzovce – sadašnje Kočićevo. Obilazeći banjalučke župe naveo je čak i podatak o broju kuća i stanovništvu, “trideset kuća od toga četiri katoličke kuće sa ukupno 362 stanovnika.” Podatak datira iz 1742 godine. Tadašnji Junuzovci se spominju kao posebno selo još 1737. godine premda se iz tih zapisa ne navodi posebno po čemu.
Kočićevo je bogato selu vrijednih ali i neobičnih ljudi. Ovdje se proizvodi povrće i žito zato što je zemlja plodna a tradicija duga. Bogat je i društveni život, a posebno se ističu žene koje u seoskom domu, tokom cijele godine organizuju različite programe.
Arheologija
Ovdje postoje i tragovi davnih civilizacija, zbog čega je Kočićevo postalo veoma privlačno arheolozima. Đuro Stijaković iz Kočićeva je na svojoj njivi, pored starog panja, pronašao bakarni prsten kroz kojeg je proraslo mlado stablo oraha.
–Na istom mestu pronašao sam ostatke ljudske ruke i šake. Verovatno je prsten bio na ruci pokojnika i sticajem neverovatnih okolnosti, izbio na površinu uz pomoć mladog oraha. Izgledalo mi je kao da je stablo prstenovano – objasnio nam je Đuro Stijaković, arheolog amater iz lijevčanskog sela Kočićevo.
U Kočićevu su istraživali arheolozi iz Gradiške, Banjaluke pa čak i Engleske. U selu Kočićevo pronadjeno je naselje poluukopanih zemunica i nadzemnim kuća, koje se razvilo na meandrima Vrbasa, objasnio je arheolog Bojan Vujinović. Naselje pripada periodu mladjeg neolita i staro je vise od 8000 godina.
Prilikom istraživanja na ovom lokalitetu, pronadjen je skelet ženske osobe, čija je starost oko oko 8 000 godina, utvrdjena na osnovu C14 analize koštanog uzorka. To predstavlja najstariji ljudski skelet u Bosni i Hercegovini. Na lokalitetu su pronadjene alatke od kremena, noževi, strelice, strugači, sekire, fragmenti posuda od keramike kao deo kuhinjskog posudja i posudja za skladištenje i kuhanje, te nekoliko žrvnjeva na kojima su mljeli zito.
Lokalitet je istraživan kroz projekat Eurofarm, a u njemu su učestvovali stručnjaci sa USL-a, Kembridža, Muzeja RS, Republičkog zavoda za kulturno-istorijsko i prirodno nasledje Republike Srpske, muzeja u Gradišci, Doboju i Prijedoru.
Zanatlije
U Kočićevu ima više uglednih zanatlija. Među njima, najpoznatiji je kazandžija Boško Despotović. U Boškovoj radionici i ispred nje, kaznjevi za rakiju različitih veličina presijavaju se na prolietnom suncu. Dok blješti boja bakra a vatra pod ćumurom žari metalno prstenje, majstor žali što je usamljen u ovom poslu.
– Cijeli dan možete putovati u bilo kojem pravcu odavde, nigdje više nećete naći kazandžiju. To je tužno jer pokazuje da nestaje ovaj zanat a posao prezima industrija. Ipak, nema kazna ni dobre rakije bez kovačke ruke – govori Boško Despotović koji je pre rata živeo u Mašićima kod Nove Gradiške u Hrvatskoj.
Tjeran granatama, oružjem i sveopštim ratnim metežom, bio je prinuđen da životnu sreću potaži u dalekom svijetu. Sa porodicom je petnaest godina živio u okolini Sidneja u Australiji. Ipak nije odolio zovu svoga kraja i vratio se u Kočićevo, odakle su njegovi preci davnih godina odselili u Novu Gradišku. Iz radionice u Mašićima u Slavoniji sačuvao je kovački čekić, nakovanj i postrojenje za vatru. To poklon od majstora Đorđa Radića kod kojeg je naučio zanat.
Život
Kočićevo je često na udaru nevremena, kao što je bilo prije dvije godine, kada su mnogi objekti oštećeni, stabla oborena, ljetina uništena. Ipak, vrijedne ruke i optimizam stanovnika Kočićeva, i u takvim situacijama pronalazi snagu da sve uredi i obnovi.
Poslije napornog rada, oni se sastaju u Domu kulture, gdje proslavljaju seoske događaje, anrodne svetkovine, druže se, čuvaju tradiciju i narodne običaje. Svakog gosta, primjerno daruju, vezenim peškirima koje su izradile žene iz ovog sela a ugoste specijalitetima domaće kuhinje. Istovremenu, oni su vjerni čuvari porodičnih i seoskih uspomena. Nedjeljom i praznikom, pronalaze priliku za odmor i rekreaciju.
Milan Pilipović