Među poznatim Okučancima, osim pjesnika Grigora Viteza i filozofa Miloša Đurića, je kompozitor i akademik Mihajlo Vukdragović rođen 08. 11. 1900. godine.
Poslije gimnazije u Sremskim Karlovcima (1919.) studirao je filozofiju i muziku u Beogradu. Muzičke studije, čemu se u potpunosti posvetio završio je na konzervatorijumu u Pragu.
Po povratku u Beograd razvija mnogostranu i plodnu aktivnost kao kompozitor, dirigent, pedagog, organizator i muzički kritičar. Bio je profesor teoretskih predmeta i direktor Muzičke škole “Stanković”, dirigent hora i orkestra muzičkog društva “Stanković” (1927.- 37), dirigent Zagrebačke opere (1934.-35.), šef muzičkog programa i simfonijskog orkestra Radio Beograda (1937. -40.), vanredni profesor Muzičke akademije, muzički rukovodilac i dirigent orkestra Radio-stanice u Beogradu (od 1948.), redovni profesor teoretskih predmeta i dirigovanja i rektor Muzičke akademije, prvi rektor Umjetničke akademije (1957.), generalni sekretar Saveza kompozitora Jugoslavije (1950. – 62.), član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Pisao je muzičke članke i kritike za Muzički glasnik, Muziku, Zvuk, Politiku Ekspres, Borbu i druge časopise. Osnovao je ili učestvovao u osnivanju mnogobrojnih festivala u tadašnjoj Jugoslaviji, poput Mokranjčevih dana ili Jugoslovenskih horskih svečanosti. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada.Preminuo je u Beogradu 12. marta 1986. godine.
Stvaralačka ličnost Vukdragovića, u osnovi lirsko-meditativna, formirana je u Pragu u doba najvećeg procvata i uticaja savremene muzike, navedeno je u njegovoju biografiji objavljenoj na stranicama Muzičke škole u Šapcu koja nosi njegovo ime. U izgrađivanju svog stila Vukdragović se oslanja na tekovine francuskog impresionizma, češkog neoromantizma sa primjetnim ekspresionističkim akcentima, kao i na muzički folklor svog naroda koji ga uvijek ponovo inspiriše, ali koji nikada doslovno ne citira. Kombinovanje svih tih elemenata čine suštinu Vukdragovićeva stila.
Takav umjereni modernizam osobenost je njegove muzike nastale između dva rata. Vokalna lirika, stalno prisutna u njegovom stvaralaštvu, obilježena je i težnjom da intimni poetski tekstovi dobiju tonsko tumačenje u kome će pjevana riječ biti eksponovana u prvom planu, a tok muzičkog zbivanja u klavirskoj pratnji sveden u okvire kamerno tretiranog zvuka.
Poslije Drugog svjetskog rata u stvaralaštvu Vukdragovića dominira herojska tematika (simfonijska poema Put u Pobjedu i naročito trilogija cantata, Vezilja slobode, Svijetli grobovi i Srbija). Pored naglašene težnje za jednostavnijim i pristupačnijim izrazom ta djela nose osobenosti čvrste formalne strukture, skladnog odnosa u odmenjivanju lirskih i dramskih odlomaka, zrelosti u kompoziciono-tehničkom tretmanu i suptilnosti u kombinacijama tonskih boja, navode muzički teoretičari, objašnjavajući izuzetne umejtničke domete Mihajla Vukdragovića.
M.Pilipović