LAKTAŠI – Vodeničko kolo, vreteno, kamen za mljevenje žita, kovani lanac, dijelovi koša, poda i krova, koji su više od pola vijeka bili pod vodom i šljunkom, pronađeni su u starom koritu Vrbasa kod Kosijerova.
Pronađeni dijelovi stare vodenice
- Vodeničko kolo
- Drveno vreteno
- Kamen za mljevenje žita
- Kovani lanac
- Dijelovi koša, poda i krova
- Ostaci konstrukcije koji su više od 50 godina bili pod vodom
Vlasnik vodenice
Vlasnik vodenice na čamcima, koja nije izdržala veliki povodanj, bio je Đurađ Drinić iz Razboja. Mještanin Ostoja Sekimić, koji je u to vrijeme bio desetogodišnjak, pamti vodenicu. Za njega, selo i okolinu, bila je od životne važnosti.
On se sjeća toga vremena:
“Usidrena vodenica sa drvenom kućicom, u kojoj je radio i boravio vodeničar, bila je na čamcima. Skakao sam, sa drvenih greda u vodu, kupao se zajedno sa drugom djecom. Sa majkom sam takođe dolazio u vodenicu po brašno.”
Gladne godine
U periodu kada je Drinićeva vodenica mljela, u cijelom Lijevču i Potkozarju bilo je veliko siromaštvo. Nemaština. U narodu se govorilo da su pedesete, poratne godine prošlog vijeka, bile gladne. I to vrijeme Sekimić pamti:
“Moja baba Jovanka ujutro nije imala brašna za hljeb, za kukuruzu. Sjećam se, jednom prilikom, otišla je u vodenicu i kazala Đurđu: ‘Nemam šta djeci dati da jedu, a već je vrijeme za doručak. Da li bi mi dao malo brašna?'”
‘Da, hoću, nego, u šta da uspem’, kazao je.
Baba je raširila vertun i on je nasuo brašna koliko god je moglo stati. Kada je počelo presipati, ona kaže: ‘Dosta je, Đurđu, ne treba više.’
A on odgovara:
‘Nije dovoljno, samo nosi, da djeca ne gladuju.'”
Pomiješana osjećanja
Vodenica u Kosijerovu mljela je na veliku korist stanovništva koje je donosilo kukuruz i pšenicu. Čekali su da ispod kamenog točka izađe i posljednja šaka brašna, pa torbu na leđa i kući. Ko je imao žita i brašna nije se plašio gladi.
Kada je, kopajući šljunak, pronašao ostatke stare vodenice, oživjele su njegove uspomene. Ostoju Sekimića obuzele su emocije.
“Pomiješana su mi osjećanja, sjeta, djetinjstvo, siromaštvo, nostalgija… Sve mi se vratilo, slike stare vodenice, zvuk kamena, miris brašna. Kao da je juče bilo. A prošlo je 60 godina, možda i više, od kada je vodenica ili mlin, kako smo govorili, potopljena, nestala sa površine rijeke.”
Muzejski eksponat
U Kosijerovu i susjednim selima pričalo se dugo o vodenici koju je odnijela voda. A značila je život za sve njih. Sada su oživljene uspomene. Snažne emocije vratile su i Sekimića u davno vrijeme, kada su svi malo imali, ali mnogo maštali, borili se za bolji život.
Ostoja Sekimić je izgradio betonsko postolje, na koje je postavio ostatke vodenice.
Kada se osuši drveno vreteno, koje je bilo na dubini od desetak metara u šljunku i vodi, planira ga, zajedno sa ostalim dijelovima vodenice, trajno zaštiti od propadanja.
To je svjedočanstvo, muzejski eksponat, uspomena na davno vrijeme, probuđeno djetinjstvo Ostoje Sekimića i njegovih komšija iz lijevčanskih sela pored Vrbasa.